Dirati u granice na Balkanu isto je što kresati šibice na neugašenom zgarištu: novi požar može buknuti prije nego što se šibica i zapali. Nema države koja ne misli da je nešto izgubila u dosadašnjim ratovanjima, i da ne bi mogla očekivati da će povratiti nešto od izgubljenog prostora, ako bi se ponovno ratovalo. Drukčije se granice dosad nisu mijenjale. A s ratovima je uvijek ista nesreća: njih se obično lakše pokreće, dovoljno je šačica bukača da stvori „atmosferu“, nešto ratnika da nabildaju „mišiće“ i nekoliko nadobudnih političara da pokažu krivi put. Teže je rat završiti, osobito u krajevima gdje je na izgubljenim bitkama stvoren mit o narodnom junaštvu ili o nacionalnom viteštvu.
Cijelo jedno stoljeće države su ovuda ratovale za to da budu veće, da prošire granice; uglavnom im to nije uspijevalo mirnim putem, jer bez sile samo pametni(ji) popuštaju. Ipak, ljudima koji danas vode države koje su već previše ratovale ili su i sami u njima sudjelovali, nije dovoljno tragičnoga iskustva da opet ne bi varali ljude mašući im pred očima s promjenama granica. Poslije svega što je s granicama bilo, i sa svime što još na granicama može biti, ne prestane li politikantsko cjenkanje s „razmjenom teritorija“, kako se na europskom (ne)sređenom tlu uopće može javljati netko s idejom da će probleme među državama rješavati promjenom granica a da bude politički relevantan i prihvatljiv?
Ništa oni nisu naučili iz vlastitih ili iz tuđih još svježih neuspjeha pri raspadu Jugoslavije: kad je složena država bila na samrtničkoj postelji, bitka za prostor bila je važna koliko i bitka za sistem u kojem će ljudi živjeti na tome prostoru, ako ne i važnija. Poslije dva svjetska rata, granice Jugoslavije diktirale su pobjedničke sile; pri raspadu Jugoslavije, najbrojnija nacija htjela je nove granice nametnuti silom. Kod velikih apetita može se ostati gladan: Srbija je iz ratova 90-ih godina izašla manjom nego što je u njih ušla, svojom krivnjom, jer nije znala objektivno odrediti svoje političke ciljeve. Svi Srbi nisu mogli stati u istu državu, kao ni svi Hrvati. Tako se, i zbog toga, pripremao i vodio rat za “veliku Srbiju”. Čak i kad bi današnji političari našli neku čarobnu formulu za bezbolnu „razmjenu teritorija“, nešto bi se i narod moralo pitati gdje (ne) želi živjeti.
U najgrubljoj nacionalističkoj varijanti, Slobodan Milošević služio se metodom „etničkoga čišćenja“; granice su išle za krvavim tragovima. U blažoj varijanti, Dobrica Ćosić je na programu „humanoga preseljenja“ čak dobivao saveznike među protivnicima. U oba se slučaju radilo o kriminalnoj operaciji prekrajanja etničkih i političkih granica na jednome krajnje eksplozivnom prostoru. Etnički čiste države opterećivale su prošlost na ovim prostorima, a opterećivale bi i budućnost, kad bi se mogle (de)formirati, po orbanovskom ključu. Tko vraća Balkan u 19. stoljeće, taj ugrožava europsku perspektivu, ne samo na Balkanu. Ako Albanac ne može živjeti u Srbiji, slobodno i sigurno, kao i svaki drugi građanin, i ako Srbin ne može živjeti na Kosovu, također slobodno i sigurno, a slično bi se moglo reći i za Hrvate i Srbe, i za sve druge narode i ljude, onda se urušava opasno sama ideja pluralne i otvorene Europe.
Velikosrpski scenarij
Ako stranci – koje prigodno zovu migrantima – stvaraju probleme Švedskoj, najotvorenijoj zemlji na kontinentu, onda je nešto trulo u konstrukciji ujedinjene Europe. Ako u susjednoj Italiji Salvini može zasjeniti Berlusconija, nešto je kvarno u samoj ideji današnje europske politike. Bude li se i dalje potvrđivala linija zatvaranja, da Europa pripada (samo) Europljanima, Srbija Srbima, Albanija Albancima, Hrvatska Hrvatima…, što će ostati od ideala otvorene Europe? Europa slobode uzmiče pred plimom populizma, Europa sigurnosti pred valom terorizma, a Europa sreće već se povukla pod pritiskom novih nesreća koje oživljavaju, ili se doseljavaju, na njeno tlo.
Za Balkan se kaže da predstavlja bure baruta, što nije netočno zna li se koliko je požara na njemu do sada izbilo. Literati prostor opisuju kao leopardovu kožu, toliko su narodi izmiješani, a povjesničari kao trusno područje, toliko su i mali potresi izazivali velike štete. Političarima nije lako nositi se s nasljeđem, osobito ako ga ne znaju objasniti, prvo sebi, a onda drugima, da bi oni mogli vladati nasljeđem, umjesto da nasljeđe vlada njima. Romantičari će govoriti, poslije svega, da granice spajaju, iako je sve evidentnije, ponovno, da više dijele i razdvajaju ljude i narode. Što je Aleksandar Vučić na Kosovu postigao zaštitničkom rukom više nego Slobodan Milošević batinom prije 30 godina?
Plan o mijenjanju granica sa srbijanske strane izgleda kao tiha podjela Kosova, da sadašnji vladar Srbije ne izađe iz trgovine praznih ruku. Na Kosovu, pak, znaju da Vučić ima manje vremena nego Milošević i da mora naći modus vivendi s nekadašnjom „južnom pokrajinom“, želi li stići u Bruxelles, a da ne zaobiđe Moskvu. Zato kosovski Albanci nisu spremni na žrtve, da bi spašavali Vučića, osim da prihvate neki minimalni kompromis, da spase sebe. Nakon prvoga desetljeća državnosti, Kosovo nije postiglo potrebitu održivost, da ne bi nastavilo pregovarati sa Srbijom, s figom u džepu, kako to čine i beogradski pregovarači. Kakva bi bila poruka, i žrtvama ratova iz 90-ih godina, i državama koje su stvarane uz velike žrtve i krvave ratove, da se granice naknadno mijenjaju?
Mogao bi se pojaviti domino-efekt – sruši li se jedna kocka, sve može pasti! Ako bi na mala, ili čak na velika vrata, uvela praksu razmjene teritorija, politika bi postala velika trgovina koja bi na kraju prodala dušu vragu. Ljudi su slobodni mijenjati državljanstvo, ali svojom voljom, a ne nekim nametnutim odlukama državnih vlasti. U slobodnim zemljama, to je individualni čin slobode. S državama je teže, pogotovo s hipotekama koje nose i Kosovo i Srbija, ne samo iz perioda Jugoslavije nego i prije i poslije toga. To što se međusobno ne priznaju, kao država državu, otežava svako rješenje. Kad bi se Aleksandar Vučić i Hashim Thaçi stvarno mogli dogovoriti da razmijene teritorij i prekroje granice, za potrebe mira među državama, bi li to bio recept koji bi koristio i građanima za potrebe pomirenja? Kome još nije jasno da je Slobodan Milošević postavljen da riješi „srpsko pitanje“, i to radikalno, da svi Srbi žive u jednoj državi i da to nije bilo moguće izvesti bez prekrajanja granica i bez rata?
Hrvatska je u tom scenariju već bila podijeljena po crti Virovitica – Karlovac – Karlobag, bez milosti za nesrpsko stanovništvo, Hrvate, zapravo, koji su bili masovno protjerani istočnog od te crte. Za BiH velikosrpski je scenarij dobrim dijelom i ostvaren, povučena je unutrašnja crta između srpske i bošnjačko-hrvatske polovice; hoće li se aktivirati do kraja, ovisi o mnogim okolnostima, napose o stanju u Srbiji: budu li radikalske vlasti ugrožene, gubitkom Kosova, ne treba isključivati da će kompenzaciju tražiti drugdje, u BiH, prije svega; tamo Srbi imaju državu u državi. Zato je svako mahanje s promjenama granica u uvjetima prekinutog ili nezavršenog rata isto što i zveckanje oružjem.
Posprdni izraz „balkanizacija“ znači upravo višak agresivnosti i manjak koncilijantnosti. Još se nije istrošio. U državama koje nisu do kraja iživjele svoju državnost, granice su fetiš koji se ljubomorno čuva. Uostalom, i Europa, s režimom slobodnog protoka ljudi i roba, nije ukinula granice; samo je olakšala kretanje, a kad se pojavi potreba za dodatnom kontrolom, tad se postavlja bodljikava žica, čak i između članica Unije. Svaka bivša jugoslavenska republika kalkulatorom računa koliko dobiva, a koliko gubi kad rješava sitan granični spor sa susjedom. Svaki ustupak automatski se doživljava kao izdaja. I početnici na vlasti skrupulozno paze da ne bi slučajno zanemarili u čijoj državi živi Joško Joras, čija je vojska na Svetoj Geri i kome pripadaju ribe u Piranskome zaljevu, a kome u Savudrijskoj vali?
Da su Franjo Tuđman i Milan Kučan više vjerovali jedan drugome, ne bi se efemerni sporovi toliko vukli, na štetu jedne i druge države. Ostavinska rasprava nakon Jugoslavije olakšana je mudrim pravorijekom Badinterove komisije da nove države preuzimaju granice bivših republike; time je pravno i politički poništena velikosrpska doktrina. Na Kosovu je etnički kriterij za Miloševića bio neupotrebljiv, jer su Srbi bili u izrazitoj manjini, pa je njegova politika koristila povijesni kriterij o Kosovu (i Metohiji), kao kolijevci srpske države i srpstva. U Hrvatskoj je bilo obrnuto: Srbi nisu u njoj od stoljeća sedmog, ali su se u nekim krajevima s vremenom konstituirali kao značajna, pa i većinska zajednica.
Kad Vučić zavidno prati „šahovnicu“ u Kninu, predsjednik Srbije slijedi zapravo istu nacionalističku liniju da Srbija određuje granice Hrvatskoj. Morali bi svi kojima je do mira dobro razumjeti da se s granicama nije igrati. Ako sitni granični sporovi stvaraju tako krupne političke probleme među državama, kakve bi nevolje mogle nastati s velikim promjenama? Granice slažu prošlost država. S državama bivše Jugoslavije granični se problemi kompliciraju i zato što se povijesni i prirodni kriteriji ne slažu, i što bi svaka država izabrala onaj pristup koji joj više odgovara. Povijesno, hrvatske su granice prema Srbiji bile bliže – ili sasvim blizu – Beogradu, a s vremenom su (us)postavljene zapadnije na Dunavu, između Slavonije i Vojvodine. No, na Dunavu postoje otočići, ade, i svaka bi država uzela bolji dio, ili sve za sebe, a s jedne i s druge strane rijeke formirana su naselja koja i etnički i katastarski ne pripadaju državi koja se prostire na toj obali. Graničnog spora s BiH ne bi ni bilo da Austro-Ugarskoj nije trebao izlaz na tome dijelu jadranske obale. Gdje bosansko more počinje, a gdje završava, neće se lako ustanoviti, barem dok prvi automobili ne krenu na Pelješac. Granice su najbolji lakmus-papir za očitovanje odnosa među susjedima.
Naša krivnja, vaše žrtve
To što Hrvatska ima graničnih sporova sa svim susjednim državama iz Jugoslavije, a nema s Mađarskom ni s Italijom, može svjedočiti da jugoslavenski vladari nisu računali da će se država brzo raspasti, ali i o nepovjerenju među novim državama. Kad je već dobila Badinterovu dragocjenu pravnu zaštitu, mogla je Hrvatska na vrijeme pokrenuti sve sporove, ili pred međunarodnim arbitražom, što je uvijek dvosjekli mač, ili pred međunarodnim sudovima, što je pravednija metoda. Kasni, i stvara dojam da je sama protiv svih. Kad nisu regulirane, ili kad nisu do kraja regularne, granice su mjesto gdje države pokazuju svoje slabosti.
Postoje različite granice koje se petljaju na Balkanu i na balkanski način: postoje granice među državama, one su fiksne, i ne bi se smjele mijenjati, osim u dogovoru; postoje granice među narodima, one su rastezljive, nisu fiksne, i manje su čvrste, jer nisu u potpunosti i granice država; postoje granice među kulturama, one su najotvorenije, slobodne koliko to kultura i umjetnost mogu biti, ako ih ne opterećuje politika. Postoje i etičke granice, važnije nego što se obično misli, a možda i najvažnije jer one dijele Dobro od Zla: poštuju li se, one mogu smirivati i najteže sukobe, ali i stvarati nove, ako se olako prelazi preko njih. Za zemlje koje još nisu ispraznile sve rezervoare mržnje, koje ni emotivno, ni politički nisu sasvim izašle iz rata, granica između zločina i kazne, između istine i pravde, između zaborava i pamćenja, između slobode i odgovornosti, između oprosta i osvete, mogu stvarati nove probleme, ako se gaze i ako se ne brane dobro i dovoljno.
Po tome koliko su se izdigli iz politike koja samo priča o pomirenju, pa i to neuvjerljivo, a malo na tome radi, Ivicu Vrkića i Vedrana Matića bi već sada trebalo nominirati makar za neku lokalnu nagradu za mir; toliko humanosti u politici nije viđeno od završetka rata. Pitanje je mogu li oni završiti svoju moralnu misiju pronalaska mrtvih, da bi živi mogli živjeti u miru, ili će izgubiti povjerenje svojih suverena, jer predaleko idu? Na toj etičkoj crti, žrtve su žrtve, a zločinci su zločinci, i “naši“ i „vaši“, sa svim razlikama koje ih mogu, nebitno, ili čak i bitno, izdvajati. Slično godinama solira i dubrovački biskup Mate Uzinić koji je, prvi u tome rangu, postavio visoke etičke i vjerske kriterije za pražnjenje mržnje na jednostavnom načelu: „naša“ krivnja u „vašim“ žrtvama (i obrnuto), „vaša“ odgovornost u „našim“ zločinima (i obratno).
U metafizičkom smislu, omjeri nisu presudni. Granice između zločina i kazne nisu propusne, poštuju li se žrtve i ako se ne amnestira zločin. Stave li se etika i pravo prije politike i ideologije, lako je odrediti kome (ni)je bilo mjesto na nedavnoj proslavi jednog značajnog događaja iz Domovinskoga rata. Proboj Medačkoga džepa bio je, po svemu, zakonita vojna operacija da se Gospić zaštiti od stalnog maltretiranja pobunjenih Srba iz susjedstva. Ali, nije bilo zakonito ubijati srpske civile, to je i sud, hrvatski, a ne međunarodni (što nije najbitnije), pravomoćno izrekao.
Hrvatski general je odslužio svoju kaznu, i nitko mu, kao ni svakom drugom osuđeniku koji je zadovoljio pravdu, ne bi smio sporiti status slobodnoga građanina. Nitko ga ne može ni rehabilitirati; tim se putem, i na njegovu štetu, vraća na zločin koji je sud ustanovio i kaznio. To što je general izdržao kaznu ne znači da nije počinio zločin. Zato je važno poštovati etičke granice zločina i kazne; kad se prelaze, gubi se smisao pravde. Svaka granica nešto štiti i čuva; zato će još dugo postojati, i zato su toliko osjetljive. Opasno je kad se uz ovako zapaljive granice na Balkanu i oko Balkana, i druge, ne samo državne, vrzmaju kojekakvi piromani. Pogotovo kad oblače vatrogasna odijela, da lakše prikriju prave namjere.
Pogledajte video - Oružje koje je imalo ključnu ulogu u oslobađanju Hrvatske
Stara olinjala komunjara Galić ostaje vjeran sebi samo što je floskule o bratstvu i jedinstvu zamijenio onima u EUrupskim vrijednostima. Članak, kao i svi Galićevi uradci, nije vrijedan čitanja.