SANDRIN BOŽIĆ I ALFIJEVA HIMNA UNIVERZUMA
Cvjetni trg, Baltazar (listopad 2022.)
Mamurluk i fjaka. Na granici depre.
Iz horizontale me diže poziv prijatelja Bobe.
– Navrati u Baltazar. Gost kuhar je naš prijatelj iz Brežica Jure Tomić.
Navučem traperice i tenisice pa krenem put Nove Vesi.
U punom restoranu Jure je pripremao tri slijeda, a Baltazarovi kuhari tri svoja.
Ljepota za oko. Dali i Picasso.
Gosti su uživali i nizali komplimente, a ja moram priznati da probao ništa nisam.
Jer sam seljo beljo.
Meni porciju fileka na gusto ništa ne može zamijeniti.
Pijuckam s Bobo i Jurom, koji je kuhao za predsjednike Austrije, Slovenije, Hrvatske... I za mnoge znane face.
Kod Debeluha su uživali i naši vatreni. Najčešće za mandata Cice Kranjčara.
I dok mladi gazda Igor trči na sve strane, tata Bobo mi pokazuje fotku skulpture generala Petra Stipetića.
– Ovo je zasad u glini, a uskoro će u Mačkovoj ljevaonici biti u bronci – reče Bobo i obeća da će spomenik velikom čovjeku i generalu biti otkriven na njegov rođendan u rodnom Ogulinu.
– Mi ćemo urediti postament – obećao je gradonačelnik Ogulina Dalibor Domitrović i tom prilikom mi šapnuo da ima dva sina, Lovru i Marka.
Kad sretoh uvijek nasmijanu i vječno lijepu Sandru Bagarić, iznenadim je.
– Znaš da gradonačelnik Ogulina ima sinove koji se zovu kao i tvoji?
– Stvarno?
– Lovro i Marko su Domitrovići. Samo tata im nije Darko, nego Dalibor. A nešto su stariji od tvojih.
Pronađem u albumu i fotku s Lovrine krizme i ručka u Baltazaru.
Slikao sam ih tada sa zlatnom loptom svjetskog nogometa Lukom Modrićem koji je sa svojom Vanjom bio na ručku.
– Vidim, pjevaš s Bajagom, u novom si Komedijinom mjuziklu... – trznem Sandru.
– Stalno sam u studiju. Snimam za Božić nešto posebno. Blagdanski – reče i pusti mi tri božanstvene božićne pjesme.
”Radujte se narodi” s Vladom Kalemberom i Klincima s Ribnjaka, pa solo “Pojte pastiri” pa solo...
– Ovo si čuo samo ti, nije za van. Nemoj slučajno nekom puštati te demo snimke – upozori me Sandra, koja će za Božić razveseliti narod čarobnim izvedbama blagdanskih pjesama.
Vjerujte mi. Božanstveno.
– Snimila sam i singl “Moja posljednja i prva ljubavi”. Posve je drukčija izvedba od Terezine. Laganica.
Pusti mi i to. Za dušu.
– Namjeravam snimiti i album s autorskim pjesmama. Moram u pjesme udahnuti nešto svoje. Materijala imam.
Snima se i CD s kompozicijama genijalnog Alfija Kabilja.
– Kad na koncertima izvodimo “Neka cijeli ovaj svijet...”, nema te publike koja ne ustane i pjeva s nama.
Alfi je čudo čuda. Za cijeli svijet. Osim za nas.
Sjetim se koliko je puta tražio od mene da urgiram kod svojih prijatelja, ravnatelja Komedije da obnove njegovu “Jaltu”.
A kad su popustili i postavili kultni mjuzikl, publika je pošizila od sreće.
Mislimo Sandra i ja kako Hrvatska ima himnu “Lijepu našu”, kako Europa ima Beethovenovu “Odu radosti”, pa zajedno zaključimo kako je “Neka cijeli ovaj svijet” himna univerzuma.
– Kako su moja kumčad?
– Marko je četvrta godina ekonomije i već godinu i pol hoda s prekrasnom djevojkom.
– A Lovro?
– Maturant. Baš je položio vozački.
Rastu klinci. Jedan ljepši od drugog.
Marko “kapitulirao”. A Lovru opsjedaju komadi.
Ima vremena. Nek bira.
ONO KADA DOZNAŠ TKO JE NAPISAO TVOJE “MORE”
Kazalište lutaka (listopad 2022.)
Mi fakinčići s Remize bili smo bezobrazni, bahati i drski. Huligani.
Ali i veliki tutleki.
Naša veza s poezijom i stihovima nije išla dalje od:
Ulica me odgojila
A kavana majka bila.
Ili ono:
Kad ti grobar preko riti
Dvije-tri grude zemlje hiti
A onda su nas počeli zanimati komadi koji nisu šljivili tu autohtonu trešnjevačku poeziju.
Trudili smo se iz petnih žila fascinirati puce koje su tražile “ono nešto”. Za opuštanje.
Ja sam, uz malu pomoć susjede Lidije, otkrio Arsena i grupu More.
Koji je to pogodak bio. Nažicao sam za “Tosku”.
Kupio ploče. Krenuo s edukacijom.
A kad sam upio ono “Ne za te nije čovjek kao ja”, krenuh u osvajačke pohode.
Nisam trebao ništa govoriti. Igla bi lagano grebala longplejku. Arsen je spikao umjesto mene. Cure su se topile.
Velike rezultate u tim pohodima na komade omogućila mi je i grupa More.
Pogotovo naslovna pjesma, koja je ljuljala naša mlada tijela u ritmu laganih valova.
Znate ono “More, more, more, o more...”
I tako sto puta. Ljepota života. Otkriće ljubavi.
OK, Meri Cetinić, ali baš me tada bilo briga tko je to napisao i skladao.
Prolaze godine. Prolazi život. Bliži se zalazak.
I posve slučajno doznam tko je pretočio božanstveno more u čaroliju pjesme uz koju sam odrastao. I postao muškarac.
Nakon monodrame “Njegoševa potonja ura” Zoran Škugor me upoznaje s velikanom crnogorskog glumišta Slobodanom Marunovićem.
– On je inače odličan prijatelj sa Slobodanom Kovačevićem.
Glupo buljim u Škugija i pitam:
– S kim?
– Oli nisi čuja za njega?
– Ne.
– A za pismu “More”?
– Obožavao sam je. Rastao uz nju.
– E, to ti je napisa Slobo.
Onda me pita jesam li kad piva: Konobo moja radosti sva
Dušu sam svoju svu tebi da
Kimnem glavom, a on mi kaže da to nije narodna pisma, nego je i nju skladao Bodo.
A propala na Splitskom festivalu.
– Napisa ti je on prve pisme za Olivera, Meri Cetinić i mnoge druge. Oplemenio je hrvatsku glazbu pa mu je prije dvi godine internacionalna asocijacija Artists on globe dodijelila priznanje za poseban doprinos hrvatskoj glazbenoj sceni – kaže mi Škugor i dodaje kako je tom splitskom Crnogorcu nagradu u Podgoricu odnio osobno.
Doznam poslije još svega i svačega o čovjeku čije me “More” osvježavalo u najljepšim trenutcima odrastanja.
Kovačević je, uz Ivicu Propadala, najveći slikar među glazbenicima.
Bio je član Indexa, grupe Pro arte.
Legendarni bili fanatik Edo Peci prozvao ga je naturaliziranim Splićaninom.
Ovaj tekst pišem da se odužim čovjeku koji mi je svojom pjesmom podario puno toga. Arsenu sam se odužio spašavajući, s Matijom, Damirom, dr. Sršen, njegovu jetru.
Autora “Mora” darivat ću bocom najboljeg vina iz Krauthakerovih podruma.
Čim skupim malo hrabrosti i poletim prema Podgorici.
Daleko je, brate, Crna Gora.
A ja se i dalje bojim visina.
OD MEDA I LEDA DO GURMANSKOG SLIJEDA
TPK Cvjetno, Trakošćanska (listopad 2022.)
U Baltazaru sam samo gledao sljedove ljudi s čarobnim kuhačama, a u TPK roštiljani na Cvjetnom s prijateljem Ivom Petranovićem trpao u se pljeskavice i ostale mesne “slastice”.
Ivo svako malo doleti iz Amerike u Zagreb pa evociramo uspomene.
Nikad neću zaboraviti kad su se u Zagvozdu, pred braniteljima, Ivo Gregurević i Danko Ljuština prepucavali pjesmicama. Sjetih se kako je Ivo počeo:
U Madridu grobnica od zlata
U njoj spava vođa svih Hrvata.
Danko je odmah replicirao:
Po šumama i gorama
Idu čete partizana
Ivo nastavio:
Druže Tito, kupit ću ti fiću
A Mercedes Anti Paveliću
Danko zaključuje:
U tunelu usred mraka
Sija zvijezda petokraka
Ljudi oko janjaca na ringišpilu bili su zbunjeni. Čudili se.
Sve dok Slobodan Praljak nije objasnio da su to glumci, da se zezaju, da se zaje...
– Znaš, više ni Zagvozd ni festival u Orašju nisu što su nekad bili – primijeti nostalgično Ivo.
I složismo se s tom konstatacijom.
Bez Ive nema Orašja. Kuća mu devastirana. Prodane i Zlatne arene.
A i Mlikotin GUZ ili ti Glumci u Zagvozdu izgubiše onu ljepotu iskona.
Zaključimo kako više nećemo ići u Zagvozd ni u Orašje. Bar dok se ne vrati ona izgubljena duša.
Ivo je u Americi poznavao mnoge važne face. Od Arnolda Schwarzeneggera do Carla Lewisa.
U Hrvatskoj nema s kim se nije družio i slikavao.
Ali fali mu jedna. Volio bi se fotkati s Ćirom.
Obećah starom prijatelju da ćemo to fotkanje organizirati prije nego što se vrati u Bidenov zagrljaj.
A ja se polako otisnuh put svoje kućice.
Sretoh u Trakošćanskoj još jednog starog znanca. Zdenka Crnkovića.
– Je l’ još uvijek malo med, malo led?
– Radim na klizalištu, a imam i 150 košnica. Bit će meda.
– Zar pčele ne ugibaju?
– Nažalost da. Moje su na broju, ali drugi nisu te sreće.
– Kao i hokej?
– To je druga priča. Radilo se previše stihijski. Bez sistema. Treba nam više dvorana s ledom da se stvori baza.
Pozdravim se s bivšim reprezentativnim hokejaškim golmanom i pravac doma.
I to je to.
Ivo bi otpjevao ustašku, Danko partizansku, i tako unedogled dok Hrvatin, Srboljub i Jugoslav kao balkanska brača po jeziku, krvi i kulturi u duhu bratstva i jedinstva zajedno ne zapjevaju onu sjajnu i povijesnu "Od Vardara pa do Triglava"