Koliko se tinte prolilo zadnjih dana na temu sad već planetarno poznate Grete Thunberg! Odjednom nije više važno kojom se brzinom tope ledenjaci, nego je važno kakvu je grimasu Greta napravila. Nije važno kako ćemo umjesto ugljena i nafte upotrebljavati više obnovljivih izvora, ali je važno je li Greti zadrhtala vilica.
Nebitno je kako smo zbog gluposti i pohlepe katastrofalno uništili okoliš, ali je bitno je li njezina emocija iskrena i tko plaća njezine putne troškove. Pun je internet njezinih psiholoških profila, analizira se njezina obitelj do u sedmo koljeno, ali gotovo je neprimjetno prošlo posljednje izvješće IPCC-a, Međuvladina panela o klimatskim promjenama u kojem se jasno predviđa porast razine mora za više od četiri metra, što bi bespovratno prekrojilo kartu svijeta kakav poznajemo i ugrozilo milijarde ljudi.
Populizam je to, viču i samozvani intelektualci i poneki stručnjaci i oni koji u godini dana ne pročitaju ni jednu knjigu. Pa što ako i jest populizam?! Globalno, a i u Hrvatskoj preplavljeni smo populizmom, traje to već mnogo godina. Populizmom kojim se koristi da se nastavi upotrebljavati prljava tehnologija koja dokazano uništava klimu i okoliš, populizmom koji kod nas tako uspješno održava rođački kapitalizam i klijentelizam koji pak dokazano uništava Hrvatsku.
Pa što ako se sada populizmom pokušavaju zaustaviti klimatske promjene i sačuvati planet? Možda su konačno good guys shvatili pravila igre i udarili istim oružjem natrag? Stvarno je zastrašujuća lakoća kojom toleriramo populizam koji dolazi od naših političara u tamnim odijelima i naših političarki u samo malo šarenijim kombinacijama. Od ljudi koji su osvjedočeni lažljivci – na primjer čelnik zemlje koja se s pravom diči da je kolijevka demokracije samo je u tekućem mandatu izgovorio ili tvitao više od 10.000 laži.
Imamo i mi takvih svojih šampiona u Hrvatskoj, to svi znamo. Neki od njih, jednako kod nas kao i vani, još su i utajivači poreza, krivotvoritelji dokumenata, prepisivači, seksualni prijestupnici ili obiteljski nasilnici… Njihov populizam može, a Gretin ne – pa nije li to pravi kretenizam!? A onda kad još i pročitaš kako je u jednoj kolumni skovana nova imenica – gretenizam kojom se kao označava nešto krajnje loše, totalitarno, nedemokratski i nazadno pa se u istom tekstu još i navodi kako nema apsolutnog znanstvenog konsenzusa o klimatskim promjenama, onda zaista pomisliš da bi kretenizam ne samo trebalo priznati kao prirodnu nepogodu nego bi mu što prije valjalo dodijeliti i mjernu jedinicu…
A što ako nije populizam i ako je iskreno? Od 15. stoljeća, čovječanstvo nije vidjelo ovako karizmatično, ovako jasno artikulirano i ovako posvećeno dijete. Dijete koje je, za razliku od nas navodno zdravih i normalnih, bolesno, ali govori ono što mnogi mislimo, ali se ne usudimo izreći i čini to na način na koji mi to ne možemo. Mislite li da biste znali i mogli održati onakav govor?! How dare you! uzviknula je na početku svojega govora u UN-u.
Švedska učenica, ta Ivana Orleanska našeg doba, zapalila je svijet i na ulice izvela već stotine milijuna mladih i starih, aktivista i stručnjaka, običnih ljudi koji žele promjenu. How dare you! danas meni zvuči kao onaj čuveni J'accuse! kojim se ugledni francuski književnik Zola zgražao nad društvenom nepravdom, antisemitizmom i korumpiranim pravosuđem kraja 19. stoljeća. How dare you! upućen je svjetskim političarima, našim takozvanim elitama koji ne čine ništa, bez obzira na to kako dobro, društveno pozitivno ili pošteno bilo, ako to nije financijski unosno ili ekonomski (kratkotrajno) opravdano. How dare you! uzvik je u ime tihe većine, onih koji se ne bave politikom već i onih kojima se politika bavi. To je uzvik onih koji naizgled odlučuju glasujući za jednu ili drugu političku elitu, a bivaju svaki put razočarani i iznevjereni.
A uza sve te analize Gretine mimike, obiteljskih prilika i ostalog, jednako je zastrašujuće promatrati koliko se napora ulaže ne bi li se opravdalo – nečinjenje. Pa se tako javljaju i stručni i nestručni i pitaju – koliko je životni vijek fotonaponske elektrane, kako se ona oporabljuje? Ne sjećam se da je itko pitao koliki je životni vijek elektrane na ugljen ili nuklearne elektrane? A koliki su troškovi njihove dekomisije? Jedino što zaista nema rok trajanja su CO2 i ostali staklenički plinovi u našoj atmosferi. I sad kad su godine bezobzirnog korištenja fosilnih goriva došle na naplatu, ali i kad se konačno čini da postoji alternativa, čini se da je i dalje lakše pronalaziti izgovore za nečinjenje, zavaravati se, gurati glavu u pijesak.
Je li How dare you! i uzvik kojim se konačno odbacuje konformizam, taj fatalni nekritički stav prema zlu, a sve kako se ne bi izdvajali i isticali, tek ostaje vidjeti. Ima nade. čini mi se, barem ponegdje. Kod nas u Hrvatskoj nažalost su čak i globalno popularni štrajkovi za klimu uspjeli tek djelomično.
U nekoliko pokušaja, okupilo se tek nekoliko stotina, jednom čak i tisuća na posve mlakom, uljudnom i prilično tihom prosvjedu. Zemlja koja se navodno ponosi sa svojih tisuću otoka morala bi biti više zainteresirana za klimatske promjene. Oni bi, naime, mogli potonuti, a ostatak obale pretvoriti u pustinju. Naša se politika, međutim, ponosi s odobrenim koncesijama za istraživanje ugljikovodika u Dinaridima potpuno zatvarajući oči pred globalnim trendovima, ali i mogućnostima vlastite proizvodnje energije iz obnovljivih izvora energije.
Niskougljična strategija više se i ne spominje, a o strategiji adaptacije na klimatske promjene uopće se ne razmišlja. Ismijavati Gretu, djevojčicu koja se nije bojala reći istinu, piskarati po društvenim mrežama i kočiti svaku promjenu, čini se mnogo zabavnije. Tko će na kraju ispasti kreten, tek ćemo vidjeti, ali bojim se da ćemo cijenu za to platiti svi zajedno.
Guglajte "Greta Thunberg without a script to read from" pa ćete vidjeti koliko je jasno artikulirana. Nije u stanju složiti nijednu rečenicu bez scenarija o temi za koju je navodno jako zainteresirana.