U studenom 2016., desetak dana nakon Trumpove pobjede na izborima, sjedio sam u Bruxellesu i razgovarao s jednom uvaženom režimskom novinarkom iz Rusije. Moja je procjena, rekao sam joj tada, da će Trump biti predsjednik Amerike na sličan način na koji je Jeljcin bio predsjednik Rusije. Ja se nadam, uzvratila je ona, da će biti više kao Gorbačov.
Moj je, dakle, dojam bio da će, slično kao što je Jeljcin oslabio Rusiju, Trump kao politički nevježa i šarlatan zapravo dovesti do slabljenja svjetske sile koju predvodi te da će to iskorištavati razni drugi igrači na svjetskoj sceni. Njezin je – možda ne dojam, nego i očekivanje i nada – bio da će, slično kao Gorbačov u SSSR-u, Trump zapravo dovesti do raspada Amerike kakvu smo poznavali. Njezin odgovor bio je brz, kratak i zapravo je ubitačno precizno definirao očekivanja ruske perspektive od Trumpove pobjede na predsjedničkim izborima 2016., pobjede koju je vojska ruskih hakera, prema jednoglasnom mišljenju američkih sigurnosnih službi, pomogla izvojevati.
Manje od dvije godine nakon tog našeg razgovora Trump, srećom, (još) nije pokrenuo vidljivi raspad SAD-a kao što je Gorbačov pokrenuo raspad SSSR-a, ali Trump je ovoga vikenda učinio sve u njegovoj moći da pokrene raspad G7, skupine sedam industrijski najrazvijenijih zemalja svijeta čiji se lideri redovito sastaju jednom godišnje, od 1975., kako bi se savjetovali i koordinirali svoje ekonomske i druge politike.
Prvo je došao na taj skup sa stavom koji otprilike glasi: budite sretni što sam uopće našao vremena za vas. Što je već, samo po sebi, nevjerojatan zaokret u odnosu na sve prethodne američke lidere koji su se trudili biti predvodnici, a ne prijestupnici u svijetu. Onda je poručio da bi Rusiji trebalo dopustiti povratak pod okrilje te skupine, iz koje je izbačena nakon ilegalne aneksije Krima. Ta ideja ima savršenog smisla iz perspektive mogućnosti da Trump zaista osjeća da je ucijenjen ili da nešto duguje Vladimiru Putinu, ali nema nikakvog smisla iz perspektive principa koji je skupina G7 željela održati kad je izbacivala Rusiju iz G8, a to je princip nepovredivosti postojećeg međunarodnog pravnog poretka.
Potom je, tijekom samog summita, Trump inzistirao na tome da se formulacija o privrženosti skupine G7 međunarodnom poretku utemeljenom na pravu i pravilima uopće ne koristi u zajedničkoj izjavi summita. Pa su ga nagovarali, izlazili mu u susret ublažavanjem formulacije (u tim trenucima nastala je ona sad već povijesna fotografija, najprije objavljena na Twitter-profilu glasnogovornika njemačke vlade, a zapravo fotografija koja kao da to nije, nego je kao slika majstora flamanskog slikarstva iz 15.-17. stoljeća) pa je Trump pristao na zajedničku izjavu, samo da bi se kasnije iz zrakoplova Air Force One distancirao i od izjave i od skupine G7. Optužio je domaćina, kanadskog premijera Justina Trudeaua, da laže. I najavio da bi uskoro mogao povećati carine na uvoz automobila u SAD, što bi zaista bila neviđena eskalacija globalnog trgovinskog rata, koji je već započeo (ali možda još može biti zaustavljen) američkim carinama na uvoz čelika i aluminija.
Ukratko, summit zemalja G7 u Kanadi više je sličio na neuspjelu međunarodnu mirovnu konferenciju o bivšoj Jugoslaviji u rujnu 1991. u Haagu (s Trumpom koji se ponaša kao Milošević, i možda novim talijanskim premijerom Giuseppeom Conteom u ulozi “druge banane” Momira Bulatovića) nego međunarodnom skupu najbližih saveznika.
Uoči ovog skupa G7, “naš Donald”, predsjednik Europskog vijeća Donald Tusk, javno se zapitao jesu li odluke “njihova Donalda”, predsjednika Trumpa, obične promjene u američkoj politici na kakve svaki predsjednik, naravno, ima pravo; ili su početak novog strateškog trenda. “Jesu li tek sezonske turbulencije ili prvi simptomi raspada zapadne političke zajednice, koju G7 predstavlja i neformalno predvodi”, napisao je Tusk.
To je ključno pitanje, a odgovor je sve jasniji i, nažalost, sve više u smjeru ovog drugog. Sve je jasnije da, prvi put od 1945., imamo američkog predsjednika koji ne vidi snažne transatlantske odnose i snažnu i ujedinjenu Europu kao nešto što je u američkom strateškom interesu.
S napetošću iščekujemo važan NATO-ov summit 11. i 12. srpnja u Bruxellesu. Hoće li i ondje Trump, kao na G7 u Kanadi i kao u niz drugih prilika do sada, verbalno napadati saveznike koje su se njegovi prethodnici obvezali fizički braniti? Hoće li ih kritizirati i optuživati kao Trudeaua prije tri dana ili hvaliti kao Kim Jong-una jučer?
Ovoliko narcisoidnog provincijskog laprdanja odavno nisam "susreo" u novinama. Autorova umješnost političke analize je na nivou kiše gliste. Trump nije grobar G7 nego branitelj amer. interesa. Ako su u Kanadi nameti na ame. mliječne proizvode 237% naravno da Trump traži izmjene. Ako ljigavi kanadski premijer snishodlnivo oblijeće oko Trumpa dok je prisutan, a postane hrabar i kritičan kada se ovaj makne sa sastanka govori o karakteru ovog ljubitelja neodređenih spolova i umjetnih obrva, a ne o G7 ili Trumpu. Što se NATO tiče, Trump već godinu dana traži da članice troše na naoružanje onoliko koliko su si čak same odredile, a ne da računaju da će ih Amerika, u slučaju potrebe braniti, a oni će novce koje ne troše za vlastitu obranu koristiti za ekonomsku konkurenciju toj istoj Americi.. I sada kada netko insistira da se te stvari rasčiste onda je zločinac i grobar zapadnih institucija. A grandioznu budalaštinu o raspadanju SAD po matrici raspada jedne trule neprirodne tvorevina konstruirane na zločinačkog represiji nad nizom naroda i država, kao što je bio Sovjetski savez, ne bi izrekla ni kišna glista. To se zbog intelektualne higijene ne komentira.