Danas je u svijetu poznat Gruzijac Mihail Saakašvili, koji je zemlju vodio od 2004. do 2013. kao predsjednik, a sad je, na istom protuputinovskom zadatku, guverner ukrajinskog grada Odese, kao raritetni primjer predsjednika jedne zemlje koji ode na političku dužnost u drugu zemlju. Saakašvili je imao velike ambicije, Gruziju približiti Zapadu, euroatlantskim integracijama, ali očito nije, kaže povjesničar Tvrtko Jakovina, naišao na očekivanu podršku i dobrodošlicu na Zapadu.
Kao i u slučaju Ukrajine, Gruzija je predaleko i biva prepuštena sebi da se kako god zna izbori s Rusijom, koja održava na životu dvije kvazidržavice na gruzijskom tlu, Abhaziju i Južnu Osetiju, koje zajedno nemaju ni pola milijuna stanovnika. Abhazi i Oseti pobunili su se s valom nacionalnog gruzijskog buđenja 90-ih, kad su zatražili viši stupanj autonomije, i sami na valu nacionalnog osvještavanja. Rusija je stala na stranu pobunjenih gruzijskih “krajina” i do danas traje pat-pozicija u kojoj Rusija dobiva što želi, kaže Jelena Jurišić, komunikologinja s Hrvatskih studija i poznavateljica prilika u bivšem SSSR-u. Što to dobiva Rusija? Neriješeno pitanje granica i teritorija, naime, kao i u slučaju Ukrajine, zaustavlja ulazak tih zemalja u NATO, što je prvorazredni ruski cilj otkako Rusiju vodi Putin.
I dalje pat-pozicija
Saakašvili je to pokušao riješiti slanjem vojske nakon granatiranja iz pobunjeničkih utvrda, s pobunjenicima je već postigao pobjedu, ali su Rusi – koji su imali na tim područjima i mirovne snage – odgovorili žestoko, zaprijetili i glavnom gradu Tbilisiju i rat je za Gruziju nakon pet dana bio izgubljen. Petodnevni rat 2008. tako je spustio odnose između Rusije i Gruzije na minimum, Rusija je priznala odmetnute teritorije, učinila je to i Bjelorusija, Venezuela, Nikaragva. Abhazija i Južna Osetija htjele bi postati sastavnim dijelom Ruske Federacije, ali Rusija ih ne želi. Ostaje tako na snazi pat-pozicija koja drži odnose na vrlo niskim razinama, pa ni nakon što je Saakašvili otišao s vlasti nije bilo pomaka nabolje.
Gruziji to ekonomski teško pada, jer se smanjuje trgovina s Rusijom, važnim tržištem za gruzijske proizvode, a nije našla ni zamjensko tržište za svoja vina i druge proizvode. Na parlamentarnim izborima 2012. Saakašvilijeva stranka izgubila je parlamentarne izbore, a iduće godine njemu je završen predsjednički mandat. Na vlast dolazi koalicija Gruzijski san iza koje stoji gruzijski tajkun Bidzina Ivanišvili, s bogatstvom koje ulazi i na Forbesove liste najbogatijih u svijetu.
Kao što je Saakašvili u tzv. Revoluciji ruža na valu nezadovoljstva razinom korupcije rušio svog prethodnika Eduarda Ševarnadzea, nekadašnjeg sovjetskog šefa diplomacije, tako je i njega pobijedila koalicija koja je stvorena ponajviše kako bi njega i njegovu stranku skinula s vlasti. Saakašvili je napustio zemlju odmah nakon predsjedničkih izbora 2013. na kojima je pobijedio kandidat Gruzijskog sna Giorgi Margvelšvili. Nasljednici su Saakašvilija optužili za različita kaznena djela, što on niječe, tvrdeći da su optužbe politički motivirane i u Odesi, kaže, radi na suzbijanju korupcije koja u smrtnom zagrljaju drži obje ove tranzicijske zemlje.
Iako u Tbilisiju više nije na vlasti Saakašvili i njegov Ujedinjeni narodni pokret, smišljen kako bi se Gruziju otrglo iz ruskog zagrljaja, još nema obnove odnosa između Rusije i Gruzije. Jer, i njegovi nasljednici pobijedili su na krilima gruzijskog nacionalnog osjećaja i antiruske retorike. No, nešto su oprezniji u izjavama. Pa je tako lani šef gruzijskog parlamentarnog odbora za vanjsku politiku Tedo Japaridze za Al Jazeeru rekao kako je zemlja i dalje orijentirana prema Zapadu. Ali, rekao je, dijalog s Moskvom jedina je realna opcija.
Mi smo realistični. Znamo u kojoj regiji živimo i ne možemo promijeniti svoju geografiju. I dalje smo posvećeni integraciji u zapadne strukture, ali ne želimo o tome govoriti na sav glas niti gurati prste medvjedu u oči – rekao je Japaridze
>> Pravoslavni zbor oduševio papu Franju izvedbom pjesme na aramejskom jeziku
Samo!?! Tri tisuće ljudi?!?! Šok! Bar desetak više...