Ako postoje argumenti zbog kojih treba polemizirati s presudom šestorici Hrvata za udruženi zločinački pothvat u BiH, onda prijetnje smrću novinarima i političarima koji postavljaju pitanja ili donose zaključke koji se ne sviđaju kritičarima posljednje haške presude, zapravo su kontraargumenti.
Prijetnje samo govore koliko su snažni argumenti onih kojima su upućene. Presuda suda u Haagu sada je neoboriva pravna činjenica, prihvatili mi to ili ne. Revizija te presude eventualna je mogućnost za njezino osporavanje, ali argumenti sile, ionako minimalnim šansama mogu samo štetiti. Svatko se ima pravo pozivati na konačnu presudu suda u Haagu jednako kao što mi imamo pravo inzistirati da se poštuje oslobađajuća presuda našim generalima, ili osuđujuće presude za zločine nad Hrvatima. Bilo što drugo vodi u kaos. To ne znači da nemamo pravo kritizirati neka utvrđenja haškog suda, ali moramo biti svjesni kako to pravo imaju recimo i Srbi kad je riječ o presudi za Oluju. Ako bi se zbog postavljenog pitanja ili izrečenog stava koji polazi od makar i nekritičkog poštivanja presude sudišta u Haagu, trebalo odsijecati glavu novinarki ili prijetiti obiteljima političara, po čemu se to, kao navodne nevine žrtve nepravde, razlikujemo od zločinaca. Kakvu korist od takve “argumentacije” ima osuđena šestorka, hrvatski narod u BiH i Hrvatska ako ih se od slobode misli i govora, i to zasnovane na presudi, kakva god ona bila, brani zločinom!? Zar smo uistinu tako primitivno i obespravljeno društvo u kojem nije moguće o svemu bez straha izreći drugačiji stav? Zar nam uistinu toliko nedostaje jednoumlje, u kojem se o mnogočemu nije smjelo drugačije suditi, misliti i govoriti? Prvi odgovor dat će nam hrvatska policija koja sada ima priliku pokazati dijelu medija, političara i javnosti kako nisu samo policija Andreja Plenkovića i vladajućih, kako je tumačeno kad su odvratne prijetnje upućivane obitelji predsjednika Vlade, već policija svih njezinih građana. Na traženje da komentira kritike prema kojima većina prošlih vlada nije dovoljno učinila za šestoricu Hrvata, Vesna Pusić je za Hrvatski radio rekla, što i Stjepan Mesić, kako se radi o kritikama onih koji misle da je trebalo zataškavati dokumente iz 90-ih. Naravno, da je riječ o dokumentima koji dokazuju da je Tuđman naredio počinjenje zločina, bili bi u pravu. Ali, predsjednički transkripti nisu sadržavali dokaze te vrste već prijepise političkih razgovora, koji se ovisno o kontekstu i interpretaciji, mogu koristiti u prilog ili protiv određene teze. Tako su Brijunski transkripti vojnih razgovora uoči Oluje nekim haškim sucima bili dokaz zločina, dok ih je većina interpretirala drugačije. I transkripti razgovora vodstava Hrvatske i Herceg-Bosne, različito su tumačeni, kako među sucima, tako i među znanstvenicima, pa je tako naš ustavni sudac Mato Arlović došao do sasvim drugačijih zaključaka od Slovenca Cirila Ribičića kao haškog eksperta.
Stoga je upitno jesu li ti “dokumenti” koje Haagu u toj mjeri i na takav način nikad nije dala niti jedna druga država poslužili da se utvrdi pravda ili nepravda. Tim više što ne znamo u kojoj su mjeri transkripti inficirali i neka podupiruća svjedočenja. Uz to što nikad nije istraženo jesu li poštovane zakonske procedure i proveden test pretežnijeg interesa. Hrvatski interes je bio da se kazne počinitelji zločina nad Muslimanima ali ne i da pomažemo u pogrešnim interpretacijama Tuđmanove politike uz istodobno ignoriranje svega što je Hrvatska učinila za suverenu BiH. U okolnostima rata u BiH, osobito u kontekstu neodlučnosti međunarodne zajednice, bilo bi kratkovidno da Tuđman nije promišljao i o diobi BiH. Na koncu, i sama Pusić je 2010. rekla kako radi mira u BiH treba kao opciju uzeti u obzir i hrvatski entitet u BiH. Premda je formalno Pusić u pravu kad kaže da se u haškoj presudi spominju konkretni pojedinci, baš i nije kad dodaje “a ne narodi ni države” tumačeći kako bi nekim pojedincima bilo draže da je tako kako bi se onda mogli iza toga sakriti. Naime, “Croatia” se u presudi spominje 430 puta, a “hrvatski narod” 28 puta pa i kad se govori da je krajnji cilj UZP-a bio ujediniti hrvatski narod u granicama Banovine Hrvatske.
Čitava poglavlja posvećena su “hrvatskoj intervenciji u sukobu HVO-ABIH”, “dokazima potpune kontrole od strane Hrvatske nad HVO-om”... te nizu tema vezano za Tuđmana. Zašto, ako se sudi pojedincima i ako su suci Slobodanu Praljku replicirali kako nije dokazao da je Tuđmanova uloga u UZP-u bitna i za njega?
Premda, držimo li se formalnosti to onda znači da nije osuđena hrvatska politika iz 90-ih, kako tvrdi Pusić, jer se u Haagu nije sudilo politici.
Jurasić s pravom kritizira nasilničke ispade, ali propušta spomenuti tko je prvi krenuo s nasilničkim ponašanjem. Kaže: "Zar smo uistinu tako primitivno i obespravljeno društvo u kojem nije moguće o svemu bez straha izreći drugačiji stav?". Pitanje je smiješno, naravno da jesmo, a onaj tko nas je primitivno obespravio je bio Haag (čitaj: međunarodna zajednica) koji direktno stoji iza diktatorske eklatatno fašističke cenzure na društvenim mrežama, uz čiji su bok stali i domaći izdajnici. Potpuno je očekivano da će netko, kome se izbriše upis na kojem je stavio sliku generala Praljka sa svojećom, u slijedećem koraku radikalizirati zbog nanesene nepravde.