S četvrtim krugom “teškim” 3,75 milijardi kuna (dio mjera stupio je na snagu 1. rujna), ukupno rasterećenje građana i poduzeća u poreznoj reformi Vlade premijera Andreja Plenkovića i ministra Zdravka Marića veće je od 10 milijardi kuna, a ako mu se dodaju i dvije milijarde kuna administrativnog rasterećenja, dolazimo do 12 milijardi.
Zanemarimo li načas socijalne razloge za rasterećenje, makroekonomski gledano njegova je prvenstvena zadaća da održi i poveća osobnu potrošnju kao najveću komponentu bruto domaćeg proizvoda, a time i sam BDP.
Povećavajući neto dohotke (zaradu zaposlenih), a ostavljajući istima bruto dohotke (trošak poslodavaca), Vlada premijera Plenkovića bori se protiv ostataka Velike recesije i Europske dužničke krize od prije desetak godina i protiv prijetnje ekonomske stagnacije. Prvi je tu vrstu interventne ekonomske politike u drugoj polovici mandata Vlade premijera Milanovića pokrenuo ministar Branko Grčić i tako zaustavio poniranje hrvatskog BDP-a. Sada je već četvrti put za njom posegnula i Vlada premijera Plenkovića, što znači da Hrvatska po peti put vadi istog zeca iz šešira, a očekuje jednako oduševljenje publike kao i prvoga puta.
No to nije moguće, i kod takvog investiranja (mjera s kojima država raspolaže) nastupa zakon opadajućeg prinosa (reakcije javnosti) pa sve veća rasterećenja imaju sve manji učinak: unatoč državnim poticajima, stopa rasta potrošnje kućanstava u drugom kvartalu ove godine prema istom razdoblju lani gotovo se prepolovila i sad je tek neznatno veća nego što je bila u trećem kvartalu 2018. godine. A ni porezno rasterećenje dijela poduzeća (primjerice turizma i ugostiteljstva) nije se pokazalo osobito učinkovitim: stopa rasta investicija u fiksni kapital također se usporila za trećinu.
Nakon svega može se zaključiti da poticanje domaće osobne potrošnje (ili potražnje) u 2019. godini više nije ekonomska politika kakva je Hrvatskoj zaista potrebna za brži rast i brže dostizanje europskog prosjeka razvijenosti, odnosno za sprečavanje prijeteće ekonomske i razvojne stagnacije. Ono što bi zapravo Vlada premijera Plenkovića trebala činiti je jačanje domaće ponude proizvoda i usluga te inozemne potražnje za tim proizvodima i uslugama.
Drugim riječima, Vlada se treba pobrinuti za povećanje zarade poduzetnika iz koje bi onda oni mogli isplatiti veće i bruto i neto plaće, kao i porezno “rasterećene” tople obroke, naknade za terenski rad, smještaj djece u vrtiće, a sve to bez kompliciranja i poskupljivanja fiskusa. Takve politike Hrvatska nažalost nema, a poticanje domaće potražnje raznim poreznim rasterećenjima samo je alibi za njezin izostanak. Naposljetku, nema tih državnih poticaja koji će spriječiti da se optimistična osobna potrošnja u nekom trenutku ne preokrene u pesimističnu osobnu štednju (recesiju) ako se Hrvatskoj (kao 2008.) zatvore njezina malobrojna izvozna tržišta. Zato bi čak i najmanji rast izvoza na nova tržišta, u Indiju ili Centralnu Afriku, Hrvatskoj ekonomski vrijedio više nego sva povjerenička mjesta u Europskoj komisiji zajedno.
Haha, sad hitno, s godinama ništa, došla kola brigu, Plenković se bavi drugim stvarima i glupostima, se on i njegovi otiđu, bit će bolje