Davno sam, razgovarajući s njima, utvrdio kako kronični glasači HDZ-a, ljudi koji interesno ni na koji način nisu povezani s tom strankom, a ipak joj, unatoč nezadovoljstvu vodstvom, svaki put na izborima daju povjerenje, čvrsto vjeruju kako je ta stranka u osnovi dobra, samo je uvijek otme neki zli tip. Je li debakl s HNS-om, Istanbulskom konvencijom i Hotmailom probio dno strpljenja i takvih birača i hoće li još itko povjerovati kako u HDZ-u i dalje ima zdravog tkiva za političku regeneraciju stranke ili će i najtvrdokorniji prihvatiti kako je ona već moralno i politički toliko devastirana da joj nema pomoći, uskoro ćemo vidjeti.
Sutrašnji izvještajni sabor HDZ- a iščekuje se u sličnoj atmosferi kao onaj preklanjski, s uzdrmanim Karamarkom, od kojeg se tada jedini distancirao Andrej Plenković, istina prilično uvijeno, ali i to je, u sjevernokorejskom općem suglasju i podršci šefu stranke djelovalo bombastično. Samo desetak dana kasnije, situacija je bila potpuno drugačija. Već tada se postavilo isto pitanje koje se nameće i danas: Kako to da isti ljudi koji su Karamarka bez protukandidata, jučer izabrali aklamacijom, već sutra su ga spremni gaziti? Mogu samo ponoviti preklanjski odgovor: Očito zato jer nije nikad ni imao stvarni autoritet, već samo onaj prividni koji je proizlazio iz pozicije na koju je zasjeo, iste one na kojoj im je odjednom i Jadranka Kosor svojedobno postala toliko karizmatična da su u svakoj podružnici imali njenu sliku. O Sanaderu da ne govorimo. Očito je riječ o praznom mjestu u sistemu kojem se većina članova, prema staroj logici Komunističke partije, klanja bez obzira tko bio na njemu. Dok si gore, Bog si, čim zglajzaš, zaobilaze te kao kužnog, da ne kažem, mrtvog.
Nevjerojatno je koliko prosječan pripadnik vrhuške HDZ-a može progutati za šefa dok je u sedlu, a kako ga je brzo spreman gaziti kad padne.
Što će se sutra dogoditi u Ciboni? O čemu će izvijestiti Izvještajni sabor HDZ-a? Hoće li Plenković izvijestiti izaslanike kako su se vrijednosno potpuno ispraznili? Kako su, najsramotnijom političkom trgovinom u novijoj hrvatskoj povijesti, doveli na vlast HNS, stranku koja teži jedan posto i dali joj da vodi obrazovanje? Kako su Pupovca ustoličili kao vrhovnog arbitra politike u Hrvatskoj? Kako skupina ljudi piše zakon na mailnig listama poput tinejdžera koji dogovaraju maturalac, a onda sami dobivaju posao u provedbi tog zakona? Hoće li izvijestiti kako provode antropološke pokuse nad narodom u vidu Istanbulske konvencije? Hoće li izvijestiti kako su nakon odrađivanja te domaće zadaće u Saboru dobili sramotni pljesak SDP-ovaca? Hoće li u Ciboni izvjesiti petokraku, budući su pod Andrejem Plenkovićem amenovali da nije sporna? Hoće li im kao gosti na konvenciji govoriti Pupovac, Vrdoljak i Saucha? Hoće li izvesti skeč režimski umjetnik Siniša Labrović, koji na liniji HDZ-a ismijava referendumsko izjašnjavanje naroda? Hoće li im Frljić režirati program?
Hoće li se ponoviti lakrdija iz Lisinskog kada su najprije aklamacijom svi bili uz Karamarka, osim Plenkovića, a samo nekoliko mjeseci nakon toga svi su bili uz Plenkovića, a nitko nikada nije ni čuo za Karamarka?
Hoćemo li u Ciboni vidjeti sličan istup nekog novog lidera HDZ-a? Pijetao koji prerano kukurikne završi u loncu, jedna je od prvih lekcija koju HDZ-ovci nauče, ali isto tako, novija povijest poučava kako pijetao koji na vrijeme kukurikne završi na čelu HDZ-a.
Ako sve prođe glatko i svi nakon višesatnih ispraznih govora stanu uz velikog vođu, svi će politički i potonuti zajedno s njim, kad za to dođe vrijeme. No, ako se netko distancira od Plenkovića, otvara li time mogućnost izlaza stranci i mogu li HDZ-ovci svojim kroničnim glasačima opet prodati isti štos?
Ovisi tko će kukuriknuti. Oni koji su podržali ratifikaciju Istanbulske konvencije nemaju više nikakvu političku budućnost od centra nadesno, stoga im je bolje držati se Plenkovića pa dok ide ide.
Oni koji su osobno bili protiv, a deset njihovih pulena koje apsolutno kontroliraju su glasovali za Konvenciju, teško će sutra moći uvjeriti javnost kako je Plenković privremeno odveo stranku na stranputicu, unatoč njihovom tobožnjem protivljenju i drugačijem glasovanju.
Ivo Davor Stier je jedini iz vrhuške HDZ-a koji je u protivljenju takvoj politici bio dosljedan i koji stoga ima neku šansu uvjeriti javnost da može drugačije. Subota mu je zadnja prilika da to javno i učini. Već u nedjelju bit će prekasno.
Hoće li do subote iscuriti još neki mailovi kao prilog boljem štimungu na konvenciji? Atmosferu dodatno podgrijava i to što se još ovaj vikend prikupljaju potpisi za raspisivanje referenduma za promjenu izbornog zakona, od čega oligarhija najviše strepi.
U čemu je tajna snage i žilavosti HDZ-a i kako opstaju unatoč svim aferama? Tajna je u početnom spoju stare elite i nove muzike tj. – narodnjačke hrvatske politike, koja, barem na površini, promiče većinske, konzervativne vrijednosti. Držao ih je ekvilibrij politike koje će formalno osuđivati komunizam i Jugoslaviju, ali sprječavati lustraciju, koja će nakon Tuđmana biti apsolutno poslušna Bruxellesu i najdražoj ambasadi ali će se truditi i njegovati dobar odnos s Crkvom.
Sad su sve to prekršili. Za opstati na vlasti uz krhku većinu nije dovoljan dobar odnos sa stranim centrima moći, ne može se Hrvatskom upravljati kao briselski guverner ne vodeći računa o bilu naroda. Financijska oligarhija im nije od pomoći jer je razjedinjena u ratu oko Agrokorove lešine uz koju su mnogi fatalno povezani. A okrenuli su tradicionalno biračko tijelo protiv sebe i otvoreno zaratili s Crkvom zbog Plenkovićeve bahatosti ili, vjerojatnije, bahatosti nalogodavaca izvršenja domaće zadaće usvajanja Istanbulske konevncije. I za to će snositi posljedice.
Može li HDZ jednog dana nestati? Može, kao i svaka druga ljudska tvorevina. Imamo za to i bliske povijesne primjere poput stranke Democrazia Cristiana u Italiji, koja je bila najzaslužnija za stvaranje nove talijanske republike. Predvođena De Gasperijem, jednim od otaca ujedinjene Europe, ta stranka je nakon rata preuzela porušenu, siromašnu, poraženu i okupiranu zemlju, od koje je stvorila razvijenu i sretnu Italiju kojom je vladala skoro pola stoljeća. No sve ima svoj rok trajanja. Nakon pada Berlinskog zida i izbijanja golemog korupcijskog skandala početkom devedesetih, stranka je prestala postojati.
Nije nezamislivo da se to jednoga dana dogodi i HDZ-u. Strmoglav trule strukture, koju na okupu više ne drži nikakva ideja, nikakve vrijednosti, u pravilu je brz i povezan s gubitkom vlasti i početkom funkcioniranja pravosuđa.
Nakon potpunog debakla karamarksizma, Plenković je preklani izvučen kao deus ex machina samo dva mjeseca prije novih izbora. Njegov primarni zadatak u kratko vrijeme do izlaska na birališta bio je uvjeriti javnost kako se radi o novom HDZ-u, koji nema veze s onim koji je s preko 90 tisuća glasova samo tri mjeseca ranije kao jedinog kandidata za predsjednika stranke izabrao Tomislava Karamarka. I uspio je.
Samo dvije godine kasnije, nakon brodoloma plenkizma, koji se nasukao na bahatom nametanju Istanbulske konvencije, koaliranju s HNS-om uz političku kapitulaciju pred ljevicom, te aferu Hotmail, pitanje je hoće li neka nova glava uspjeti ponoviti istu igru.
Ako im konvencija prođe glatko, bez disonantnih tonova, HDZ dugoročno više nema perspektivu. A ako potencijalni novi lider u subotu i kukurikne, trebat će mu puno truda i umijeća da nekadašnje biračko tijelo uvjeri kako je ovaj put to doista to.
U Tuđmanovo doba HDZ je stalno padao, a onda se ukazao Sanader:
Nino, odgovor na vaše retoričko pitanje o kroničnim glasačima HDZa, je otprilike slijedeći (polazim od vlastitog primjera): ljudi uglavnom ne odabiru osobe nego političke opcije. Nominalno, HDZ je demokršćanska stranka, a ta politička opcija je naturalni izbor velike većine prosječnih građana HR, kulturološki i tradicijski gledano. Isto kao što je SDP nominalno socijaldemokratska stranka. Plus toga, SDP ima tešku hipoteku neodricanja od naslijeđa i kontinuiteta SKH i inzisitranja na NOB retorici, i dok to ne izbace na razini statuta, dotada su po mome nelegitimna stranka. E sad, zašto birači kašnjavaju HDZ samo kada teško zaj....e... pa upravo zato jer većina ljudi bira političku opciju kojoj pripada bez obzira tko ju trenutno predstavlja. U Americi npr., velika većina ljudi glasa za demokrate ili republikance, bez obzira kojeg kandidata istakli. Hrvatska će uvijek većinski birati demokršćanstvo, bio tamo Plenković ili bilo tko drugi. Lider te političke opcije svojom osobnošću može dodati ili oduzeti pokoji postotak ali u globalu, politički kurs Hrvatske je umjereno desno, građanska demokracija demokršćanskog smjera. Ako tome dodate gargantuovsku nesposobnost oporbe i njenog lidera Bernardića, koji odbijajau i ono malo potencijalnih prebjega koji bi s desnice otišli ulijevo, i njegov utjecaj na frustraciju vlastitog članstva koje bježi iz SDP, sve je jasno. A Plenković će iz ovog izaći jači nego prije, ako danas prođe glasovanje za Horvata i Tolušića usred afere Borg.