Već nekoliko dana u javnosti se polemizira oko odluke Ministarstva kulture i medija koje za narodne knjižnice nije otkupilo knjigu čuvenog srpskog filozofa i književnika Radomira Konstantinovića “Filosofija palanke”. Knjigu je lani objavio zagrebački Litteris koji ju je i poslao na natječaj za otkup Ministarstva. Konstantinović je knjigu napisao, naravno, na srpskom jeziku, a prvo izdanje izašlo je još 1969. godine.
Do spora između Litterisa i Ministarstva kulture i medija došlo je zbog toga što se u pravilima natječaja za otkup knjiga za narodne knjižnice izričito navodi da se otkupljuju samo knjige na hrvatskom jeziku, a Konstantinovićeva knjiga napisana je i objavljena na srpskom. Ako želi poštovati vlastite uvjete natječaja koje je sama odredila, ministrica kulture i medija Nina Obuljen-Koržinek nije smjela otkupiti ni jednu knjigu koja nije napisana na hrvatskom jeziku jer bi u suprotnom odbijeni nakladnici mogli podnositi prijave i buniti se na rezultate natječaja te ga u konačnici i srušiti. Drugo je pitanje je li takva odredba o otkupu samo onih knjiga koje su napisane na hrvatskom jeziku održiva, pravedna i mudra. Ako se malo pogleda u povijest državnoga otkupa knjiga za knjižnice, lako se može uočiti da se formulacija o knjigama koje Ministarstvo otkupljuje za knjižnice iz godine u godinu mijenjala, te da je ponekad čak bila i pravno i jezično rečeno dvosmislena.
Ukratko rečeno, svašta se moglo pročitati u tim formulacijama i razna su izdanja proteklih godina mogla proći u tim natječajima. No, formulacija koja je sada na snazi vrlo je nedvosmislena jer se izričito navodi da se otkupljuju samo knjige na hrvatskom jeziku. I točka. Ali, ako je državnim birokratima sve jasno oko ove šture odredbe, praksa je, naravno, drukčija. Jer ima puno aktualnih domaćih hrvatskih pisaca koji ne pišu samo na hrvatskom jeziku, tj. na hrvatskom standardu. Ima i pisaca iz regije koji nisu hrvatski pisci, ali pišu jezikom koji je u umjetničkom smislu izuzetno blizak hrvatskom. A ima i hrvatskih pisaca iz Hrvatske koji pišu na svom materinskom, primjerice srpskom jeziku. Znači li to da njihove knjige za hrvatske knjižnice neće otkupljivati hrvatsko Ministarstvo? I što će biti s hrvatskim piscima iz Bosne i Hercegovine čiji jezik netko i ne mora nužno smatrati hrvatskim jer koriste leksik koji pravovjerni jezikoslovci ne smatraju hrvatskim?
Koja je, dakle, poruka odredbe o otkupu knjiga napisanih samo na hrvatskom jeziku u pogledu svih tih pisaca čije tekstove bez ikakvih problema razumije pismeni svijet na cijelom području bivše države? Da se sve te knjige napisane na jeziku koji nije hrvatski ili se to ne može sto posto dokazati, prevode na hrvatski? Otkuda sada odjednom taj jezični knjižnični i izdavački purizam? U 21. stoljeću kada vladajuća politika govori o pomirljivosti i suživotu i kada u Vladi sjede i predstavnici manjina. I kada hrvatski mitropoliti postaju srpski patrijarsi. Ili tu nema ni “p” od politike niti “i” od ideologije jer se možda ipak radi o ekonomiji i nečijim ekonomskim interesima? Vrag bi ga znao.
U svakom slučaju, virus podjela i polemičnosti izišao je iz boce, baš kao što je i korona utekla iz laboratorija i poharala civilizaciju koja se šepuri po Marsu, a ne može kontrolirati tržnice s egzotičnim životinjama. Mo’š mislit’. Naravno, odluka Ministarstva da ne otkupi Konstantinovićevu knjigu, koju je pola stoljeća nakon njezina prvog izdanja konačno objavio i jedan hrvatski nakladnik, ne znači da se ta knjiga neće naći u hrvatskim knjižnicama. One je slobodno mogu kupiti, što su već učinile Knjižnice grada Zagreba pa trenutačno četiri Litterisova izdanja čekaju čitatelje. Treba reći i da je Ministarstvo kulture i medija financijski pomoglo Litterisov izdavački program za 2020. godinu, i to sa 150.000 kuna. A Ministarstvo znanosti i obrazovanja je u Litterisovu i Konstantinovićevu knjigu uložilo 29.288 kuna.
Znači da država ipak nije potpuno bojkotirala prvo izdanje Konstantinovićeve “Filosofije palanke” niti je onemogućila da se knjiga nađe u knjižnicama. Ali nije izbjegla palanačkoj ujdurmi po pitanju knjiga koje se otkupljuju za knjižnice. Jer tu ne bi trebalo biti najvažnije na kojem su jeziku te knjige napisane, nego kakvu vrijednost imaju. U suprotnom bi se moglo dogoditi da nam knjižnice ostanu i bez Andrićevih knjiga jer je nobelovac hrvatskog porijekla najpoznatije romane napisao na srpskom jeziku. A kakva bi to onda bila kulturna politika?
Ne vidim problem u tome da se sva djela prevedu na Hrvatski. Ne vidim zašto bi se prisiljavalo ljude čitati ista u originalu... Vrlo malo ljudi kod nas čita npr. Dantea ili Orwella u originalu, u krajnjem slučaju, skoro nitko ne čita bibliju u originalu...