Još malo pa će godinu dana otkako su se Gotovina i Markač vratili u Hrvatsku. Nekoliko dana poslije, Ante Gotovina je za Večernji list dao intervju. Rekao je tada da će to za dulje vrijeme biti jedini intervju koji će dati. I bilo je tako, u međuvremenu je izjavljivao ništa dulje od nekoliko sekundi. Poslao sam mu prije intervjua teme, fleksibilna pitanja. Bilo ih je – 80-ak. Kad smo se sreli u Pakoštanima, samo mi je uz osmijeh rekao – pa to je za knjigu. Knjigu tada nisam dobio, nego smo od petosatnog razgovora složili intervju u nastavcima. Javnost je bila spremna “konzumirati” Gotovinu u beskraj, no on je, u apotekarski točnim mjerama, govorio onoliko koliko je zamislio. Ni grama više.
Sjetio sam se ovoga prije nekoliko dana, dok je oko vukovarske obljetnice bilo najužarenije. A mediji ugledali Gotovinu i pitali ga što misli i uz koga je. A on je, poput helenskog filozofa, kratko izustio: “To je proces...” Sad, nakon takve izjave, svatko ju je protumačio kako njemu odgovara. Vladajući su pomislili, eto vidiš, i Gotovina je za pravnu državu i drži da je uvođenje ćirilice proces koji moramo proći. Oporbenjaci su tu izjavu protumačili – eto vidiš, Gotovina drži da ne treba silovati grad, dakle, valja odgoditi uvođenje dvojezičnih ploča.
To je taj mudri politički kapital zbog kojega oni koji organski zaziru od hrvatstva i dalje ostaju šokirani otkrićem Gotovine kao real-mislioca, a drugi sretni jer dobivaju potvrdu da je Gotovina i dalje “naš Hrvat”. Za razliku od naroda, političari su Gotovinu dočekali u šoku i strahu. Istodobno, željeli su uz sebe takav generator javne potpore, ali pitali su se – a što ako se prikloni protivnicima? Gotovinu i dalje svatko tumači kako mu paše. Kad se druži sa SDP-ovim Kotromanovićem, kad ovaj u Pakoštane povede i premijera Milanovića, to se protumači da je sklon SDP-u. Kad Gotovina s HDZ-ovim Dilberom položi u Zadru vijence za poginule, to im je znak da je ipak uz HDZ. Kad je s Josipovićem, pobornici “trećeg puta” vidjet će u tome signal potpore.
To pokazuje da Gotovina i dalje ima golem politički potencijal. I on je toga svjestan, no i dalje se tu ponaša poput apotekara. U godinu dana javno istupa u tempu “jedanput na mjesec”. Kada ga zapitaju o njegovoj političkoj opciji, kaže da je – ribar. Simpatično. I na prvu, točno – u godinu dana pokrenuo je ribarski biznis, dobio koncesiju, dozvole, otkupio prava izlova tuna, dobio potporu iskusnih proizvođača, kredit za biznis koji će zaradu početi donositi za otprilike tri godine. U godinu dana Gotovina se još, dakle, izgradio. Dok se Hrvatska, naprotiv još dodatno porušila.
Gotovina nam je svima i dalje dobra lekcija. Ratovao je, optužen, skrivao se, bio izdan od svoje države, suđen. Zatvor ga nije slomio, a svaki put kad se pojavi, šalje javnosti dobre vibracije i jedini je uvjerljiv kad kaže da se i dalje vrijedi ufati u Hrvatsku, zajedništvo i napredak. To što smo od njega malo u ovih godinu dana naučili, pak, nije njegova krivnja.
Gotovinino ime nećete vidjeti u anketama koje pokazuju popularnost uglednika. Hajmo reći da je to tako jer bi anketa izmjerila da je najpopularniji. I što bi se onda s tom informacijom? Gotovina nije u politici. Ali jest u javnosti. Hoće li, na kraju, ribar zauzeti i političku poziciju? To je proces, rekao bi Gotovina.
Sigurno je da nema kome vjerovati, jer koji su ga ispratili jos gori su se gurali docekati ga! Neka uziva zasluzeni mir! Samo ipak, nedoreceno osta, a sto bi sa Domovinom, Lijepom nasom i sa onima koji joj vjeruju i vole ju.