U pogledu reguliranja godišnjih odmora ne vidim ništa što bi u hrvatskom radnom zakonodavstvu trebalo mijenjati – komentira profesor radnog prava s Pravnog fakulteta Viktor Gotovac. Slično kao i novi francuski predsjednik Emanuel Macron, i hrvatska je Vlada najavila da će iduće godine krenuti u izmjenu Zakona o radu, ali osim neodređene tvrdnje kako radne uvjete treba dodatno fleksibilizirati, zasad nema drugih detalja o mogućim promjenama. Hrvatska je prije ulaska u EU obavezala poslodavce da radnicima osiguraju najmanje 20 radnih dana godišnjeg odmora, no kolektivnim ugovorima može se ugovoriti i više.
Zakonski minimum
Primjerice, radnici javnog sektora imaju pravo na godišnji do 30 dana te 10 dana plaćenog dopusta za osobito važne potrebe (zakonski je minimum 7 dana, na primjer za rođenje djeteta, seljenje, smrtni slučaj, bolest u obitelji).
Prema Direktivi o radnom vremenu iz 1993. godine, kad je o godišnjim odmorima riječ, nijedna članica EU ne može imati manje od četiri tjedna odnosno 20 radnih dana godišnjeg odmora, a 18 od 28 članica EU taj su minimum prenijele u svoja nacionalna zakonodavstva, dok je deset država dodalo poneki dan, i to jedan Norveška, po dva dana Portugal i Španjolska, četiri dana Malta, a po pet Austrija, Danska, Francuska, Italija, Luxemburg i Švedska, pa u tim državama nitko ne može imati manje od 25 dana godišnjeg.
Velika Britanija zakonom je obavezala poslodavce da radnicima osiguraju 28 dana plaćenog odmora, no ta broj uključuje i osam dana državnih praznika. Prije nego što je vlada takvu obavezu unijela u zakon, britanski su poslodavci državne praznike ubrajali u dane godišnjeg odmora.
Jednako tako, povrh zakonskog minimuma, u svim se državama članicama EU ugovaraju i dodatni dani odmora, ovisno o dobi i uvjetima rada, a pokazalo se da su njemački poslodavci po tom pitanju široke ruke. Njemačka kancelarka Angela Merkel nekoliko je puta ukorila zemlje s “juga Europe” da im radnici prerano odlaze u mirovinu i dugo se odmaraju, no Europska zaklada za poboljšanje životnih i radnih uvjeta Eurofound provela je istraživanje koje je pokazalo da se njemački i danski radnici najdulje odmaraju tijekom jedne kalendarske godine i to u prosjeku 30 dana. Na trećem su mjestu Talijani s 28 dana godišnjeg, što i nije kraj ako se plaćenim danima godišnjeg odmora pribroje plaćeni državni blagdani.
Nema otkupa godišnjeg
Hrvatska nije bila uključena u to istraživanje koje je također pokazalo da Nijemci tijekom godine koriste još 10 državnih praznika tako da se njihov fond plaćenih neradnih dana diže na 40. U prosjeku, zaposleni u EU imaju 10,5 dana plaćenih državnih praznika i 24,8 dana godišnjeg odmora. Jug Europe zaostaje za zapadom, pa tako grčki radnici tijekom godine koriste 23 dana godišnjeg odmora i 10 dana praznika, Portugalci 22 dana odmora i 11 dana praznika. Hrvati uz 20 dana minimalnog godišnjeg odmora imaju 14 plaćenih praznika.
– Odmor bi se morao redovito koristiti u godini za koju je ostvaren jer radnik koji se dovoljno ne odmori s vremenom postaje zdravstveni problem. Naš zakon ne predviđa mogućnost otkupa godišnjeg odmora i poslodavac mu mora osigurati njegovo korištenje, za razliku od, recimo, SAD, gdje se određen broj dana godišnjeg odmora može kumulirati i iskoristiti unutar sedam godina – komentira Gotovac.
Kod nas se stari godišnji odmor mora iskoristiti do šestog mjeseca sljedeće godine, ali upravo zbog zdravstvenih razloga jedan dio godišnjeg mora trajati najmanje dvanaest radnih dana neprekidno kako bi radnici dobili priliku za odmor. Većina proizvodnih tvrtki tijekom ljeta ili za božićne blagdane zaustavlja strojeve te na dulji odmor odlazi cijeli kolektiv.
Nema tu puno filozofije, što jača privreda, to bolji uvjeti za radnike. I to je to. Nikakvi zakoni tu neće pomoći, mogu pomoći manji porezi, manja administracija i sl... Kod nas je 73% ljudi ovisno o proračunu, što je neodrživo. Kakve god restriktivne zakone donosili, svaki takav potez samo povećava tu brojku. Mora postojati fleksibilno tržište radne snage, koje u pravilu onda štiti radnike... Rigidni zakoni štite neradnike, potiču zapošljavanja na ugovor i na određeno, te razne druge oblike. Ovako svi bježe od odgovornosti za svoj rad, korupcija, klijentelizam i nepotizam igraju sve bitniju ulogu...