Godina je 1972. Đak sam pješak, svakoga jutra po buri i po jugu prelazim tri kilometra od Gornje do Donje vale. Mirišu nove knjige na svježu štampu, boju i ljepilo. “Sunce na prozorčiću”, prvu svoju čitanku, ne volim zbog deminutiva. Nitko ne kaže prozorčić, niti sam još vidio nešto što bi bilo prozorčić. Ali “Moj dom”, u čijem podnaslovu je “radna bilježnica za upoznavanje prirode i društva”, nije samo udžbenik, nego i jedna od najljepših knjiga mog odrastanja. Kroz nju ćemo pratiti godišnja doba, njihovu izmjenu u gradu i na selu. To će mi biti zanimljivo, jer nismo ni u gradu, ni na selu, nego smo na moru. (Skoro i pedeset godina kasnije na sve strane po antikvarijatima pokušavam naći “Moj dom”, izdanje s početka sedamdesetih, ali ga ne nalazim. Htio bih tu knjigu usporediti sa svojim sjećanjima na nju…)
Četiri klupe su u učionici. Lijevo od katedre mi smo iz prvog, a desno su veliki iz drugog razreda. Četvero nas, četvero njih, i učiteljica Nada Kostanić. Pred mirovinu je, u cjelogodišnjoj crnini, jer joj je umro muž. Još uvijek se u školu ide i subotom, pred učionicom skidamo cipele i obuvamo papuče.
Nekoliko tjedana po početku škole, već je kraj rujna, pred svakoga na klupu stižu Smib i Radost. To je trenutak zadovoljstva, u prevlađujućim osjećajima muke, nemoći i tjeskobe svakodnevnog školovanja. Taj Smib, koji odlično izgleda, na finom je, glatkom papiru, šaren, odlično dizajniran, sa stripom Ante Zaninovića na posljednjoj stranici, i starinska Radost, cijeloj stvari pružaju neočekivanu ozbiljnost i stvaraju iluziju odraslosti.
U tom prvom, rujanskom broju Radosti, u donjem desnom uglu jedne od desnih stranica – što, eto, pamtim za cijeli život – pjesma je “Kestenjara”. Svaki je stih po jedna riječ, i kada se sve te riječi međusobno povežu pretvore se u dvije meni neobične, ali vrlo lijepe rečenice: “Trošna/ Drvena/ Stara,/ Na uglu/ Ulice moje/ Trguje kestenjara/ Dimi se/ Uvijek/ Il buči:/ Kesteni,/ Pečeni,/ Vrući!” Tom ću se pjesmom baviti kroz dugu drveničku jesen, nanovo je sricati i čitati, prvi put uživajući samo u riječima, za koje zapravo ne znam što znače. Jer sve svoje jeseni provodim u Drveniku – samo smo ljeti u Sarajevu – a u Drveniku nema ni kestena, ni kestenjare. Za mene ovo je lirska apstrakcija, neobična, varava i teško uhvatljiva, koju na kraju cijelu napamet znam, premda to nije bila školska zadaća. I pamtim je, pamteći njezin ritam, sve do današnjih dana.
U dnu uske, dvanaest redaka duge pjesmice, uz koju je i za mene nerazumljiva ilustracija, kurzivom je ispisano ime autora: Mladen Kušec. U to vrijeme trideset i četiri su mu godine, novinar je, novinski reporter na Radio Zagrebu, prozni je pisac i pjesnik koji piše isključivo za djecu. Epoha je velikih dječjih pisaca i kozera, od najvećega Branka Ćopića do Gustava Krkleca koji je sve slagao u rime, zagonetke i epigrame. Zahvaljujući njihovoj sveprisutnosti rano smo se učili da riječi ne služe samo sporazumijevanju i učenju, nego da su riječi same po sebi dragocjene, samo ako znaš što ćeš s njima. Eto, na primjer, kestenjara. Trošna, drvena, stara.
Ali Mladen Kušec nikada neće postati veliki, na način svih tih velikih dječjih pisaca iz naših onovremenih djetinjstva. Razlog tome nije u njegovom daru, kao ni u tome što nijedna književnost, velika ili mala, dječja ili odrasla, ne može postojati ako je sačinjavaju samo veliki pisci. Razlog je što Mladen Kušec nije, za razliku od drugih pisaca za djecu, svoj jezik prilagođavao njima, kod njega nije bilo tih famoznih prozorčića, ni ostalih deminutiva, kojima se odrasli pokušavaju prikučiti djeci, a zapravo ih samo zbunjuju, nego se on djeci obraćao kao sebi ravnima. I u to je ulagao svu svoju pamet i sve riječi koje je imao. Tako pjesma “Kestenjara”, ako je samo malo drukčije čitate, s više strpljenja, nema u sebi baš ništa posebno dječje. Pretpostavljam da mi se zato tog rujna 1972. i svidjela. U toj pjesmi nije bilo lažnih riječi, premda ja nisam imao pojma što je kestenjara, nisam okusio pečeni kesten, niti sam još ikad uživo vidio plod kestena.
Kada ga sljedeće jeseni, pošto se zastalno preselimo u Sarajevo, budem držao u ruci, onako glatkog i fino zaobljenog, njegova će me kora podsjetiti na furnir u starinskoj trpezariji u stanu kod gospođe Frančić. Okus pečenog kestena bit će samo okus pečenog kestena, ali će me onaj gusti zagušljivi dim, koji, međutim, prija, i kroz koji se probijamo dok kupujemo pečene kestene do danas podsjećati na “Kestenjaru” Mladena Kušeca. To je, barem iz moje perspektive, čarolija lirike: u stvarnosti je nešto što čovjeka dok god je živ podsjeća na dvadesetak riječi jedne pjesme. Osim što je za mene to velika pjesma, u njoj su sav Kušecov dar i cijelo njegovo umijeće obraćanja svijetu.
Sjećam se nekih vrlo ranih jutara i “Bijele vrane” na Radiju Zagreb, pa već mnogo kasnije i “Tonkice Palonkice frrrrr”, a onda i televizijskog serijala “Patuljci pojma nemaju”. U to je vrijeme Televizija Zagreb imala dva neusporedivo dobra razgovarača i portretista: Ivana Hetricha s emisijom “Srdačno vaši” i Kušeca s “Patuljcima”. Umjeli su na ravnoj nozi razgovarati sa sugovornicima. Hetrich s nekima od najzanimljivijih i najvećih ljudi naše epohe, a Kušec s nekima od, također, najzanimljivijih, ali najmanjih. Pritom, radio je isto što i u “Bijeloj vrani”. Postavljao je pitanja, a djeca su mu se otvarala, iz djece su izbijala čudesa.
Pritom, između Hetrichovih i Kušecovih pitanja nije bilo neke velike razlike. Osim što su obojica umjeli postavljati pitanja – to umijeće danas se gotovo sasvim izgubilo, među novinarima kao i među običnim ljudima – njihova su pitanja bila krajnje jednostavna, svedena, neobično obična. Kušec je djecu ispitivao o životu i svijetu, razgovarao je s njima kao Heraklit, kao mudra neznalica, onako kako bi prvi čovjek na svijetu razgovarao s drugim čovjekom na svijetu. I onda bi se iz toga rađalo čudo.
Ljudi su poslije komentirali da je Kušec opet pronašao nekog malog genijalca ili genijalku, a kada bi on stoti put pokušavao objasniti da su to djeca, sasvim obična, dobra i pametna djeca, i da on niti je tražio, niti je pronalazio baš genijalce, bili su uvjereni da je to Kušecova skromnost. On doista nije bio skroman, samo je pokušavao objasniti nešto što bi im bilo dragocjeno znati. I onda se zamisliti nad tim u čemu li je, Bože mili, greška; zašto ta nevjerojatna i jedinstvena djeca postaju tako obični, sivi i uniformirani, nezadovoljni i nemaštoviti ljudi? Tim pitanjem Mladen Kušec bavio se kroz cijelu svoju profesionalnu karijeru, od 1963. kad ga je Zvonko Letica, tada glavni urednik Radio Zagreba, poslao u Skoplje da snima reportažu iz grada koji je stradao u potresu, pa sve do kraja, kada je, kao živa ikona, išao po knjiškim sajmovima, podsjećajući svojom pojavom odrasle na njihova izgubljena i uludo potrošena djetinjstva. Što se dogodilo sa svom tom djecom da su tako poružnjela i otupjela, da su na kraju zaboravila govoriti?
I onda je umro u jednoj od najčudnijih i najjezovitijih jeseni našega doba, dok je Amerika izabirala predsjednika, u Beču su neki ljudi bez djetinjstva nasumce po ulici ubijali druge ljude, a bolnice su se punile bolesnima od COVID-19. I začudo, u takvom vremenu na sve se strane, po kafićima i tržničkim birtijama, kao i po fejsbucima, tviterima, instagramima, govorilo o Mladenu Kušecu. Nisu se, međutim, deklamirale njegove pjesme, nije se govorilo o tome što je rekao u nekom svom intervjuu, nego su ljudi citirali riječi sve te njegove bivše djece. Citirali su vrlo precizno, jer su njihove riječi dobro pamtili, onako kako se u nekim bogatijim i rodnijim zemljama pamte slavni soneti, elegije, epovi, i kako se u diktaturama pamte poslanice očeva nacije… Zahvaljujući Mladenu Kušecu i nevolji njegove smrti, Hrvatska je na čas podjetinjila. Kako je to moguće? I kako je bilo moguće da bi se sva ta djeca pred njim toliko raspričala, predajući mu svu mudrost ovoga svijeta? I svu tu poeziju, od koje, nakon što odrastu, neće ostati više ništa. Ili, ipak, hoće? Uskoro će se zaboraviti da je jednom živio Mladen Kušec. Zaboravi se svatko. Ali u iskustvu hrvatskog jezika ostat će, dok god tog jezika bude, rečenica: “U životu je važno da ne skidaš pločice sa zida u kupioni!” Za pjesnika veće od toga ne postoji. Tim prije što rečenica nije njegova, nego je dječja.
