Nema danas lijevog i desnog razmišljanja. Postoji samo ispravno i krivo. Ideologija u ovom slučaju služi tek da bi se ono što je ispravno proglasilo krivim, što znači da će se diskvalificirati ljevičarskim s jasnom konotacijom na prošli režim i državu u kojoj je, jednostavno rečeno, bilo previše ljudi da bi oni mogli biti zadovoljni sobom.
Proskribirajući “lijevo razmišljanje”, čineći ga time subverzijom nacionalnog, “desnom” je dan pun legitimitet ekskluzivnog patriotskog čuvara ispravnosti bez obzira na to koliko ono u ovom trenutku bilo katastrofalno pogrešno. U ovako malenoj Hrvatskoj, i teritorijem i duhom, velikih Hrvata ne može biti zbog čisto fizikalnog nerazmjera; ne stanu u okljaštreni okvir besmisla. Zamka u koju nas se gurnulo kroz imperativ ideološkog opredjeljivanja ima jednu jedinu konzekvenciju – zabraniti svako razmišljanje. Uvažiti činjenicu da postoji samo ispravno i krivo znači, ma kako teško i riskantno bilo, djeci pokušati osigurati pravo na budućnost. Ne mogu vjerovati s kojom lakoćom svi oni koji se toliko tupavo i zapjenjeno pokrivaju hrvatstvom pristaju vlastitu djecu gurati u buduće sukobe. Ne znam je li razlog tome što ne vide ili što ih nije briga, samo to ljudima njihove sorte neće biti prvi put budući da su od kriterija koje zastupaju i na koje pristaju niža samo njihova čela.
Razmišljati ispravno može se i na političkoj desnici i na političkoj ljevici, da se tamo uopće razmišlja. Međutim, riječ je o progresivnoj dezintelektualizaciji oba politička pola, lobotomiranju njihova članstva i pretvaranja građana u krdo. U atmosferi potpune devalvacije razmišljanja i sve snažnijih agresivnih nasrtaja na različitost stava primjetno je kako se otišlo i korak dalje, kako se više ne pokušava samo ušutkati neistomišljenik, nego se zatire još neizgovoreno neistomišljenje. Srbi odavno više nisu rizična skupina protiv koje bi se mogla mobilizirati potpuna agresija filozofije vladanja ovog totalitarnog sustava niti je dovoljna samo jedna unutrašnja fronta na kojoj će se ispucavati s lanca pušteni primitivizam. Bilo je potrebno otvoriti ideološko-religijske fronte u čijim će rovovima dezerteri pred ponosom i pameti naći svoje mjesto da bi ispunili primordijalni zov svoje biološke hrvatske uloge kad je ne znaju realizirati na imalo pametniji način.
Nevjerojatna je agresivnost kojom je prožeto hrvatsko društvo, dok Vlada, premijer, predsjednica i svi ostali prave chamberlainovske kompromise s nasiljem, a stvarno mu dajući legitimitet i poziciju da krene u ulične obračune sa svima onim koji nisu dovoljno; Hrvati, katolici, državotvorci, domoljubni, ritoljubni, poslušni, pokorni, pokvareni, besprizorni, nepismeni, tradicionalni, zli. Najgora bagra ponovo prelazi s riječi na djela, dok je većina potpisala kapitulaciju, shvativši da nema spasitelja, da nema mesije, da nema svrhe i nema nada. U to ih se uspjelo efikasno uvjeriti demoralizirajući ih u svim aspektima njihova međusobnog postojanja. Solidarnost razmrvljena na interesne skupine, nacija i vjera u uniformama legije straha, individualnost svedena na otplatu kredita i naplatu komunalija, postojanje definirano kao trošak i kuluk, a šutnja kao jedini primjereni oblik slaganja, to je hrvatsko društvo, to je slika goropadnog, razdirućeg i nepravednog demonskog nasilja što nas obavija i gazi.
Diskvalifikacija svakog mislećeg kao ljevičara moguća je u društvu koje je prenapregnuto panikom i u kojem se pojedinac unaprijed ispričava za činjenicu da će nešto reći. Defenzivno i defetističko ne leži u postojanju stvarnog grijeha, nego u fikciji njegova okajanja. Strah da će te se proglasiti jugoslavenčinom, komunjarom, boljševikom, komesarom šire oni koji su to u vlastitoj duši i koji bi to i otvoreno bili da je ostao prošli režim. Jer nevjerojatno je koliko smo, baš u onome što je bilo najbolesnije u prošlom sustavu, ostali isti u ovom. Jednoumlje je i danas jedini prihvatljivi oblik razmišljanja. Većina braniteljskih udruga potpuno je istovjetna bivšem SUBNOR-u u svom arbitrarno-klijentelističkom odnosu prema suzbijanju civilne razboritosti. Tajne službe i tajnost kao okosnica ustroja. Vojska kao jedini čuvar bratstva i jedinstva unutar probranog hrvatstva.
Partija kao ekskluzivno mjesto unutar kojeg se odigravaju svi relevantni procesi. Kosturnice i grobovi kao portali za put u budućnost. Autoriteti i veličine o kojima se ne raspravlja. Obljetnice herojstva i mučeništva kao svako malo razlozi za pognutost glava. Mise i procesije umjesto sletova. I jedino je Udba ostala doslovno Udba. Epilog svega toga jest da u našim životima djeluje komisija za suočavanje s prošlošću i da nikome živom ne pada na pamet predložiti osnivanje vijeća za suočavanje s budućnosti. Ili je pak logično ne inzistirati na vijeću za budućnost u narodu koji budućnosti nema ili se boji da ona uopće počne. U ovakvoj Hrvatskoj jednaku bi sudbinu doživio Roger Williams kakvu je doživio 1635. u SAD-u. Ovaj puritanac, čija je maksima bila “sloboda duše”, odbijao je vjersko nasilje i zalagao se da Indijanci imaju pravo na slobodu. Gradsko vijeće Salema osudilo ga je zbog, citiram pa pronađite sličnosti, “začetka i objelodanjivanja raznovrsnih, novih i opasnih mišljenja”. Objektivno, sličnost s današnjom Hrvatskom uopće nije slučajna, a možda je netko i u Kerestincu bio vidovit kad je 1941. napisao “živjela sovjetska Hrvatska”. Jer danas imamo upravo to; nacional-boljševizam, agresivnu neprosvijećenost i čekističke metode vladanja. Čini mi se da je ona parola iz Kerestinca u stvari bila kletva.
Našel se srboljub gerovac opet pametovati o Hrvatskoj i Hrvatima. Pa u srbiji možeš čitati korektnije komentare o Hrvatskoj od ovog jadnika, "novinara".