Malo je kojem narodu u svijetu kao hrvatskom potrebno tako malo pa da bude zadovoljan. Tek jedna pobjeda nogometnog kluba. I to ne njihova kluba, nego španjolskoga. Tako reći cijelu naciju razgalio je Luka Modrić igrom za madridski Real kojom je u utakmici s Manchester Unitedom preokrenuo rezultat i odnos snaga te svom klubu donio četvrtfinale Lige prvaka i milijune eura. Utakmicu sam gledao u jednom zagrebačkom kafiću u kojem sam jedva našao mjesto, a gužve se stvaraju jer se važni dvoboji najboljih europskih klubova u kojima igra i neki Hrvat gledaju gotovo s istim interesom i navijanjem kao okršaji hrvatske reprezentacije. Za ljubitelje nogometa u Hrvatskoj nacionalna liga gotovo i ne postoji, osim pokoje iznimke na njezinim utakmicama gledatelja i nema, na nacionalnim televizijama nema prijenosa, pa se gledaju samo utakmice najjačih europskih liga i kontinentalnih natjecanja. I to je slika Hrvatske i Hrvata u Europi.
Kao što su nam razvijene zemlje pokupovale banke i strateške državne tvrtke i iz njih izvlače profit, kao što kupuju naše najbolje mlade stručnjake u različitim područjima, tako njihovi nogometni klubovi kupuju najbolje hrvatske igrače. Hrvatska je kolonija, sve najbolje što ima uzima joj stranac, a ona tome ne pruža nikakav otpor. Tako je i stanje u hrvatskom klupskom nogometu tragično, ali se za europske klubove u kojima igraju hrvatski igrači navija i strepi kao nekad (rijetko i sad) za Dinamo i Hajduk . Hrvatstvo je dobilo bitno novu dimenziju, ono se sada poistovjećuje s udjelom naših sunarodnjaka u uspjehu inozemnih klubova. I utoliko je veliko koliko su veliki ti klubovi. Gledajući spomenutu utakmicu čuo sam povik: Pokaži im, Luka! A pokaži im nije se odnosilo samo na igrače protivničkog tima, nego i na Modrićeve suigrače. Ima u tom pokliku i gorčine što naš igrač brani boje i interese stranca, ali kad već mora, neka bude najbolji, neka se pokaže njegova hrvatska veličina i kad je prodana, kad je plaćenička, u službi europskih moćnika. Za interese hrvatskoga klupskog nogometa bilo bi najbolje uvesti dobnu granicu za odlazak u inozemstvo. Ali kad bi se to učinilo bila bi to drama kao kad bi Milanovićeva vlada odlučila nacionalizirati banke, Plivu, Hrvatski telekom, Inu... Spasa, dakle, hrvatskom klupskom nogometu nema, iz njega odlaze svi koji pokažu malo talenta, i to u sve mlađoj dobi.
Nogomet na vrlo slikovit način pookazuje opće stanje u Europskoj uniji. U frazi, EU je obitelj europskih naroda , šansa za razvoj nerazvijenih , prožeta je duhom zajedništva i tako dalje. U stvarnosti, na tržištu, u konkurenciji, u srazu jakih i slabih - gotovo ničega od toga nema. Kao što su gospodarski i financijski moćnici operušali Hrvatsku, operušali su i druge tranzicijske i nerazvijene zemlje baš kao što Real , Barcelona , Bayern , PSG, Milan , Manchester United i drugi veliki klubovi perušaju male. Posve je nezamislivo da se u Hrvatskoj pojavi neka jaka banka u hrvatskom vlasništvu koja bi zasjenila strane banke, a tako je isto nezamislivo da stasa neki klub koji bi mogao biti takmac spomenutim europskim velikanima. EU nije nikakva obitelj europskih naroda nego nemilosrdna prevlast jačih. Kako nam je to već postala navika i normalno stanje, za nas je normalnim domoljubljem postalo navijanje za nogometne klubove u kojem igraju Hrvati. Tako su, na primjer, za nas Real i Bayern hrvatski klubovi dok za njih igraju Modrić i Mandžukić. Oni su i pokazatelj hrvatskih vrijednosti koje nas, makar i kao marginalnu zemlju, u Europi i svijetu afirmiraju, kao što nas afirmira i nogometna reprezentacija, također sastavljena od igrača i iz inozemnih klubova. Kad bi i za politiku i gospodarstvo vrijedili kriteriji kao i za nogomet, makar i kao kolonija bili bismo kudikamo uspješniji. Apsolutno je, naime, nezamislivo da i nižerazredni klub neke moćne europske zemlje kupi igrača koji bi igrao nogomet kao što Ingrid Antičević Marinović u Europskom parlamentu govori engleski.
Kao i uvijek, odlična kolumna