Veličanstven je završetak imao “The Deuce”, američka serija kod nas prevedena kao “Kronike Times Squarea”. Da vam ne kvarim, barem ne puno, Vincent Martino, kojeg u seriji tumači James Franco, nakon što tri sezone serije, dakle tridesetak epizoda, provede u ‘70-ima i ‘80-ima, vraća se 2019. u New York, pod stare dane, i prolazeći četvrtima kojima je u njegovo vrijeme tekao neki posve drugi grad, sudara se s vremenom i duhovima prošlosti koji se iznenada pojavljuju iz bezlične kuljajuće ljudske mase u kojoj ne možeš razlikovati turiste od menadžera.
Sve je u toj vrevi bestežinsko, sve je svugdje i svakog trena, a ono najbolje što se u tom stampedu ambicija i grča ne uspije razaznati ni zapamtiti niti jedno jedino lice. Tek u bljeskovima nostalgije Vincent se odjednom sudara s poznatim licima koja su tada činila njegov život, s mafijašima, gejeveima, kurvama, pornografima, ubojicama, svodnicima i na kraju sa svojim bratom blizancem Frankiejem, kojeg također tumači Franco. U New Yorku 2019. prepoznatljivi su jedino mrtvi, vrijeme ih nije učinilo relativnim ni u izgledu, ni u značenju, ni u originalnosti i svijet, za koji bismo mi “pošteni” s gađenjem mogli utvrditi bez puno razmišljanja da je polusvijet, da su nepošteni, da su odvratni, oni su autentičan život koji po uštavljenim predrasudama treba biti prezren i zaobiđen.
Vincentov hod kroz četvrti i kroz vrijeme prati savršeno koreografiran i montiran “ples” s glazbom i stihovima pjesme “Sidewalks of New York”, koju umornim i bolno napuklim glasom izvodi Blondie, podižući emociju za oktavu više, sve do dramatske kulminacije u kojem Vincent susreće svoga blizanca, ubijenog 20 godina ranije i u tom susretu sa samim sobom silazi u mrak metroa kao da korača u zagrljaj vremenu kojeg mu nije puno ostalo, ako ga je ikada bilo. Kamera se vraća gore, na ulicu, gdje masa maršira jednakom žestinom, uz posve nejasne ciljeve i posve jasnu manijakalnost vlastitog nestizanja na bilo što. Svijet razlomljen na podzemlje i nadzemlje vremena, na vrijeme i nevrijeme smisla, na mladost i starost motivacije, na monotonost života i izvjesnost smrti, kroz čovjeka koji slomljen baš vremenom i njegovom relativnošću postojanja prolaznost doživljava kao neminovnost poraza da se izbori na pravo na vječnost.
Vincentu su tek mrtvi živi i razumljivo, o stvarno živima iz svog vremena malo ili neznatno zna gdje su, čak i o svojim preživjelim velikim ljubavima, i tražeći mir na ulicama na kojima se živjelo, kurvalo, prehranjivalo, patilo i umiralo shvaća da ljudi koji ga sad okružuju i koji čine te “počišćene” i oneonizirane kvartove niti znaju za njegovo vrijeme, niti pamte njegove bitne točke, niti ih je briga da su tu živjeli neki ljudi. Vincenta u njegovu gradu, u njegovu kvartu nitko ne poznaje i nikoga za to nije briga. On je i samog sebe susreo na rubu vječnosti. Prolaznost proždire ljude. Ograničenost u trajanju sve nas čini osobama sumnjivih prioriteta od kojih, kad ih malo bolje pogledate u njihovoj beskonačnoj plitkoći, shvaćate da naš hod prostorima koji su nam nekad nešto značili i susretanje ljudi koji su nam nekad nešto bili, sve ono što nam se čini presudno, svu tu politiku, gospodare sudbina, upravljače državom, božje trbuhozborce, sve te svjetonazore, demone i anđele, poduzetnike i plaćenike, čini nevažnim do stupnja u kojem se njima bavimo jer su nas uvjerili da ne može biti drugačije.
U ovoj zemlji živi nekoliko Hrvatska, ova država pati od ozbiljne psihičke disfunkcionalnosti i u tim podvojenim ličnostima svatko od nas vidi neku svoju Hrvatsku. Za razliku od Vincenta koji ljude s ruba društva uvažava kao činjenicu koja je to društvo, koliko se god to nekome ne sviđalo, gradila, u Hrvatskoj vjernici nisu kadri prihvatiti ateistički stav, agnostici se nisu kadri suočiti sa svojim konformizmom, ateisti nisu kadri nečiju iluziju boga prihvatiti kao dobronamjeran pokušaj samoutjehe. Desnica je uvjerenja da je ljevica s ljubavlju prema domovini odavno ušla u crveno, ljevica se ne želi susresti sama sa sobom na ljevici, crkve se miješaju u politiku i društvena pitanja, ali kada dođe red na kritiku njihova društvenog angažmana, skriju se iza boga.
HDZ je privatizirao domoljublje i patentirao interesni patriotizam, SDP je sve ideje odvezao na odlagalište sitnog otpada, desnica nije sigurna je li fašizam autentično pravo na obračun s vremenom, kapital dobro zna da ga, ako se otimačina ne nastavi, sutra već neće biti. Pitam se s kojim bi se dugovima ili avetima Vincent morao susresti da prolazi Hrvatskom, u pretpostavci da je “The Deuce” snimljen ovdje. Vjerojatno bi mu mrtve kolone bezlično poklanih masa nadirale u susret, izgubljene generacije vremena koje je na njima ostavljalo ožiljke sumorne devastacije i za razliku od kraja američkog, hrvatski bi “The Deuce” u glazbenoj podlozi imao marš, naricaljku ili bi pak bio bez ikakvog tona, gluh isto kako su svi ti mrtvi bili gluhi na glasove razuma tren prije no što će se međusobno poubijati.
Vrijeme nam prolazi. Iluzija izbora svedena je na mrak onoga što dolazi, gdje proviruju lica ljudi za koja ne može reći žive li stvarno ili su samo projekcije strahova s kojima se susrećete svaki put kad ugasite svjetlo, pogledate u ormar ili ispod kreveta. Nekad su predsjednici, nekad premijeri, dobrotvori, ali uz njih, rame uz rame, stoljećima hoda smrt.
