Tražeći osnaženje ustavnog položaja predsjednika Republike, Miroslav Škoro nametnuo je temu ustavnih izmjena o kojoj već tjedan dana raspravljaju pravni stručnjaci, političari, analitičari i novinari. Čule su se ljubomorne reakcije i neuspjeli pokušaji podcjenjivanja, ismijavanja i iskrivljavanja, ali i ozbiljne analize njegove inicijative. Takve reakcije, mora se priznati “zafrkantu” Škori, ne bi uspio izazvati ni jedan naš ustavnopravni ekspert, pa ni stvarni autor koncepta u kojem se polazi od toga da će “narodni predsjednik”, bude li izabran, ako ne bude išlo milom, referendumskom “silom” provesti svoj politički cilj u djelo. Bilo kome drugome nedostajao bi taj X faktor koji Škoro posjeduje kao politički kandidat od kojeg nitko, ali baš nitko, nije očekivao da bi svoju objavu predsjedničke kandidature mogao započeti s prvim člankom Ustava te svoj angažman temeljiti na (ustavno)pravno-politički zaokruženom projektu.
Faktor iznenađenja oborio je s nogu, iskreno ili s određenim ciljem hinjeno, čak i one koji ideološki nisu bliski Škori, a nisu mu mogli odoljeti ni oni koji nisu skloni “estradizaciji” Ustava, a još manje jačanju personalne demokracije. Škoro je i prije nego je započela službena kampanja odredio sadržaj oko kojeg će se morati opredijeliti svi kandidati, a izgledno je da bi njegov prijedlog približavanja Tuđmanovu polupredsjedničkom tipu vladavine mogao biti i sadržaj oko kojeg bi i birači mogli selekcionirati protusistemske kandidate, ali i opredjeljivati se između njih i kandidata koji pripadaju aktualnim elitama te koji inzistiraju na političkom statusu quo ili čišćenju organizacije vlasti u korist Vlade i parlamenta.
Ovlasti za fikus i kaktus
Osnaživanje funkcije predsjednika zapravo je logično i smisleno opredjeljenje kandidata koji se obraća svima onima koji su nezadovoljni načinom na koji državu vode HDZ i SDP i njihovi “trgovački partneri” te frustriranima koji ne izlaze na izbore jer zaključuju kako ne mogu ništa promijeniti. Veće ovlasti bude optimizam kako je moguće preko “narodnog predsjednika” ograničiti ili korigirati vladavinu otuđenih stranačkih elita. S druge strane, pristajanje na aktualne postavke svodi se na političko licemjerje, odnosno tezu da hrvatski predsjednici mogu svijet različito tumačiti, ali ako je bit u tomu da ga se promjeni, to nakon dr. Tuđmana nikome znatnije nije pošlo za rukom. Dakako, jer su predsjedničke ovlasti takve kakve jesu, bez obzira imali fikus ili kaktus za predsjednika. To što Peđa Grbin, najgorljiviji protivnik neposredne demokracije, veći i od notornog HDZ-ova Lovre Kuščevića, Škorinu objavu i tendencije koje iz toga proizlaze uspoređuje s proglašenjem diktature kralja Aleksandra Karađorđevića 1929., njegove simpatizere samo učvršćuje u stavu da im između njih i Škore ne treba posrednika.
Grbin je za Novi list rekao kako je SDP prilično konzistentan u pogledu stava prema tomu da bi predsjednika države trebalo birati u Hrvatskom saboru, a i da treba kvalitetnije urediti ovlasti predsjednika. Dakako, ne na Škorin način, već na suprotan način, kroz sužavanje ovlasti, u čemu ih je osobito učvrstila aktualna predsjednica, recimo, inzistiranjem na smjeni ravnatelja SOA-e. Grbin je tada govorio kako će Milanović biti zadnji predsjednik koji nije izabran u Hrvatskom saboru. Naime, i za Milanovićeve Vlade SDP je bio sklon ideji tzv. čistog parlamentarizma koja bi predsjednika Republike svela na političkog manekena, simboliku i protokol. Premda u SDP-u ne razmišljaju, a što ako za predsjednika bude izabran netko beskarakteran, a istodobno za premijera dobijemo nekoga poput Orbána. I obrnuto, simpatizeri Miroslava Škore trenutačno ne razmišljaju što kad s ovlastima na kojima on inzistira, na Pantovčak dođe netko ideološki suprotnog opredjeljenja, a autokratski ili destruktivno raspoložen. Bivši je predsjednik Stjepan Mesić u prosincu 2004. za Nacional ustvrdio kako bi koncept za koji danas navija SDP bio katastrofalan za Hrvatsku pa je, obrazlažući kako je predsjednik “zadnji filtar u ovom stadiju razvoja hrvatske demokracije koji je i te kako potreban”, dodao: “Njegova snaga potječe izravno iz naroda, nije delegiran od bilo koga, nego izvlači snagu iz povjerenja koje su mu dali hrvatski građani.” Podržavajući Škorin prijedlog u kojem on zaziva “savez s narodom”, čini se da je Mesić dosljedan svome stavu. Analizirajući sukobe predsjednika države i premijera, u kontekstu polemike s predlagateljima promjena, prof. dr. sc. Branko Smerdel u svom radu “Parlamentarni sustav i stabilnost hrvatskog ustava” piše:
”Od opisane situacije kohabitacije dvaju snažnih i borbenih političara koja bi mogla dovesti do sukoba i blokada odlučivanja mnogo su opasnije situacije u kojima dominira jedna snažna ličnost koju, bez obzira na to drži li položaj predsjednika Republike ili premijera, nitko ne može nadzirati niti pozivati na odgovornost za poštivanje Ustava i zakona o čemu uvijek ponovno svjedoče očigledni i bliski nam primjeri iz ne tako daleke hrvatske političke povijesti. Dioba vlasti sustav provjera i ravnoteža najdjelotvornije je sredstvo izumljeno i stvoreno u nastojanju da se nadzire vlast. ‘Čisti parlamentarni sustav’ takav nadzor ne omogućuje i zbog toga se baš ta čistoća redovito izbjegava u ustavnom uređivanju demokratskih sustava.”
Predsjedniku uzeti SOA-u
Još prije deset godina prof. Smerdel objavio je rad pod naslovom “Je li potrebno mijenjati ustavni položaj i ovlasti predsjednika Republike” u kojem piše da je sužavanje ovlasti predsjednika države izvorno ideja autora prvog Ustava prof. dr. sc. Smiljka Sokola, koji ju je prvi put iznio u kolumni u Večernjem listu pod naslovom “Četvrtpredsjednički ili parlamentarni sustav”, a onda ju je za mandata Stjepana Mesića 2008. radikalizirao Žarko Puhovski prijedlogom o izboru predsjednika u Hrvatskom saboru. Uzgred, Sokol je tada sugerirao da se predsjedniku uzme nadzor i kadroviranje u sigurnosnoj službi, što je za afere u mandatu Grabar-Kitarović i sukoba s premijerom Tihomirom Oreškovićem, postao ključni SDP-ov argument za redukciju predsjedničkih ovlasti. Međutim, unatoč tomu, prof. Sokol neki je dan u svom novom osvrtu za Večernji list Škorin prijedlog ocijenio kao zanimljiv korak prema polupredsjedničkom sustavu i provokacijom u odnosu na baruštinu naše ustavne i političke stvarnosti te ustvrdio da je riječ o inovativnom osvježenju u kampanji koje pokazuje kako “na prvi pogled suhoparne ustavne odredbe mogu biti medijski i politički zanimljive”. Razmotrivši taj prijedlog bez bilo pozitivnih bilo negativnih strasti kojima su skloni pristrani kritičari, prof. Sokol je ustvrdio da se taj prijedlog kreće “u ustavnim okvirima postojećeg četvrtpredsjedničkog sustava” i zaključio da “autor vrlo dobro poznaje ustavnu problematiku”.
Naime, prof. Sokol je ustvrdio kako bi Škoro mogao postati Tuđman 21. stoljeća – što bi bila krajnja, ali još uvijek demokratska konzekvenca, tek da je tražio ovlast imenovanja i razrješenja predsjednika Vlade, a na njegov prijedlog i članova Vlade. Ali, čudi se što Škoro nije i na tome inzistirao. Premda, kad se iščitavaju neke reakcije, sasvim je izgledno kako bi se Škoro u tom slučaju proveo gore nego što je Mislav Kolakušić kad je nakon europskih izbora najavio da će ići najprije po predsjednički mandat kako bi potom postao premijer i ministar pravosuđa i unutarnjih poslova. I to govori da je na Škorinu programu radio netko tko ima osjećaj i za politički trenutak, tko poznaje Ustav i suptilno dozira ovlasti u korist predsjednika, koliko je nužno za korekciju aktualnog parlamentarizma sve više kancelarskog tipa, u kojem se Hrvatski sabor sve više svodi na puku političku tribinu, dok se izvršna i zakonodavna vlast koncentriraju u rukama predsjednika Vlade i uskog kruga ljudi oko njega, uz posvemašnji nedostatak stranačke demokracije, čime se “insajderski” bavio i Davor Ivo Stier. Uz to, stranačkim elitama je dobro i na vlasti i u oporbi jer su im pozicije, unatoč otuđenosti od birača, “zabetonirane” postojećim izbornim sustavom koji stoga i tako brane svim sredstvima.
Zanimljivo je da prof. Sokol kao autor božićnog Ustava iz 1990., temeljem kojeg je uspostavljen tzv. polupredsjednički sustav sve do njegove izmjene 2000., nema ništa protiv razmatranja Škorina prijedloga iako smatra da bi nam trebao čisti parlamentarni sustav. Sokol tvrdi kako je Škoro iznio “dobrodošao prijedlog za razmišljanje”. Što posredno govori o relevantnosti nekih stavova iznesenih proteklih dana poput, recimo, Grbinove usporedbe Škorina istupa s objavom diktature kralja Karađorđevića 1929. ili novinara Denisa Kuljiša koji je o Škorinu projektu za HRT uspio svašta izgovoriti u svega nekoliko rečenica: “To je više nego predsjednički sustav. To je tip ovlasti koje nije imao Tuđman. To je sve skupa jedan monstruozni koncept stvaranja personalne vlasti u demokratskoj parlamentarnoj državi. To je zapravo i Josipovićev koncept i program koji je sad produbljen i radikaliziran.” Tako nije tretiran čak ni predsjednik Vrhovnog suda Krunislav Olujić kad je 1996. pisao kako smatra da su samo Bog i predsjednik Republike nadređeni najvišoj sudbenoj vlasti. I postojeći sustav kreira neke monstruozne pojave otuđenih stranačkih elita, umreženog nepotizma, klijentelizma, crony kapitalizma, u kojem je stranačkim elitama sasvim dobro i na vlasti i u oporbi, uz uvjet dodvoravanja šefu stranke koji je pravi gospodar i u Hrvatskom saboru i u Vladi...
Škorin, kao i Kolakušićev, ili prije Mostov ili program Živog zida, metaforički su svojim lošim političkim rukopisom ispisivale vladajuće elite, koje su nam potratile godine a da nisu provele nužne reforme, teritorijalni preustroj, konačno uredile referendum i izborni sustav...Još 2013. 11 ustavnopravnih znanstvenika uputilo je javni apel da se konačno normativno uredi institut referendumske inicijative. SDP-ov je pokušaj propao zbog njihova zadrtog dnevnopolitičkog pristupa umjesto da su razmišljali o istinskoj dobrobiti za politički sustav u Hrvatskoj. To im se, kao i HDZ-u, koji rješenje tog problema odugovlači, obilo o glavu. Upravo bi odnos prema referendumskim inicijativama te politički ekshibicionizam kojim se služe kako bi onemogućili njihovu realizaciju mogao biti jedan od ključnih razloga svojedobnih SDP-ovih izbornih poraza te nedavnog HDZ-ova neuspjeha. Sada je pitanje hoće li HDZ, koji je najavljivao novi zakon o referendumu, imati hrabrosti riskirati s njegovim donošenjem za predsjedničke kampanje s obzirom na to da će njegov sadržaj i namjere sada nužno biti stavljeni u kontekst Škorina projekta osnaženja pozicije “narodnog predsjednika” ako ne ide drugačije, onda putem referenduma. Ako se vladajuće elite imaju razloga bojati “saveza Škore i naroda”, što god se dogodi, to su i zaslužile. Samo što se to, na žalost, pođe li krivo, neće dogoditi samo njima, već svima nama. Možda Škorin model krije potencijalne autokratske “mine” ili populistički alat za opstrukciju parlamentarizma. Ali, ne živimo li i ovako u “minskom polju” iz kojeg se spašava tko god može.
Ustavotvorno inženjerstvo
Ustav je 2000. krojen i po Mesićevoj mjeri, kao što je prethodni rađen po mjeri i narudžbi predsjednika Tuđmana, kako je svojedobno primijetio Smerdel pišući o “žalosnoj tradiciji ustavotvornog inženjerstva u Hrvatskoj, prema kojoj se ustavni modeli i ustavne promjene predlažu i redovito primjenjuju s nužnim i prirodnim smjenama nositelja pojedinih funkcija”. Odnosno, “temeljni pogled na sustav ustavnog ustrojstva vlasti kao ‘odijela po mjeri’ nositelja vlasti nije se izmijenio”. I konačno, Smerdel zaključuje: “Kako smo već mnogo puta upozoravali, potrebno je jednom za svagda prekinuti začarani krug ustavnih promjena vezanih uz smjenu osoba na položajima predsjednika Republike, odnosno predsjednika Vlade.”
Pobijedi li Škoro u predsjedničkoj kampanji, to onda očito podrazumijeva još jednu referendumsku inicijativu. Čak i ako Škorin narod prikupi dovoljan broj potpisa, na putu k realizaciji njegova plana bit će 13 sudaca Ustavnog suda od kojih će, očekivati je, biti zatražena ocjena ustavnopravne dopustivosti referenduma. Vjerojatno je to razlog što je prof. Sokol zaključio kako Škorin prijedlog u cjelini “nikad neće biti prihvaćen” iako je “dobrodošao prijedlog za razmišljanje”. S tim da i novi zakon može prevenirati referendumsku anarhiju.
VIDEO Svečani prijem povodom Dana državnosti u Uredu predsjednice:
