Ovih su se dana u talijanskom Bergamu, epicentru talijanske COVID katastrofe, prisjetili svih talijanskih žrtava pandemije. Prije točno godinu dana iz Bergama su stigle šokantne videosnimke duge kolone vojnih kamiona koji su iz bolnica u konvojima prevozili tijela umrlih od korone. Vojska je tijela preminulih prevozila u susjedne pokrajine zato što su lokalne vlasti Bergama uputile apel za pomoć u kremiranju s obzirom na to da je njihov krematorij bio preplavljen tijelima. Italija je taj dan proglasila Danom sjećanja na žrtve pandemije u Italiji, a na komemoraciji u Bergamu počast žrtvama odao je i novi talijanski premijer Mario Draghi. U Italiji je, naime, od početka pandemije umrlo više od 100 tisuća ljudi, a zaraženo je bilo više od tri milijuna Talijana. I nakon godinu dana pandemije Bergamo je ostao grad koji je pretrpio najveće žrtve.
Svih svojih žrtava nove bolesti prisjetili su se ovih dana i naši susjedi Slovenci. Početkom ovog tjedna i u Sloveniji je održana komemoracija za preminule od COVID-a. Kao i u Italiji, i u Sloveniji su najviši slovenski čelnici, predsjednik i premijer, uz predstavnike vjerskih zajednica, izrazili sućut obiteljima svih slovenskih žrtava nove pošasti. Na komemoraciji koja je održana na ljubljanskom groblju Žale zasadili su i žalosnu vrbu u znak sjećanja na žrtve COVID-a. Bio je to čin kojim je iskazana bliskost i suosjećanje s ožalošćenima koji su u pandemiji izgubili svoje najmilije, uz solidarnost sa zdravstvenim radnicima i svima koji se bore protiv pandemije. U prvoj godini pandemije u Sloveniji se broj žrtava COVID-19 popeo na 4203.
Nisu naši susjedi jedini koji komemoriraju žrtve COVID-19. U tom je pogledu posebno znakovit slučaj Sjedinjenih Američkih Država. Novi američki predsjednik Joe Biden sudjelovao je početkom tjedna na komemoraciji za Amerikance umrle u pandemiji koronavirusa u trenutku kada je broj mrtvih prelazio 500 tisuća. Biden je tom prigodom naglasio da je više Amerikanaca umrlo od COVID-19 u jednoj godini nego ukupno u Prvom i Drugom svjetskom te Vijetnamskom ratu. Pritom valja podsjetiti kako je Biden i noć uoči svoje inauguracije predvodio komemoraciju u čast umrlih od COVID-a, kojih je u tom trenutku bilo 400 tisuća, što je bio znak da će se Bidenova administracija, nakon jednogodišnje relativizacije i bagatelizacije ovog problema, ozbiljno uhvatiti u koštac s ovom krizom.
VIDEO 11 vrlo čestih simptoma COVID-a o kojima baš nitko ne govori.
Za razliku od ovih primjera, a slično je i u drugim zemljama, u Hrvatskoj se ne komemoriraju žrtve ove katastrofe. Iako u Hrvatskoj inače vlada prava manija kada je u pitanju obilježavanje raznoraznih obljetnica, jer se u Hrvatskoj stalno i svakodnevno nešto obilježava i komemorira – pri čemu valja spomenuti da se ne komemoriraju samo važne obljetnice, nego i one minorne, koje nipošto ne zaslužuju takav tretman, dok se neki drugi događaji i obljetnice namjerno zaboravljaju i zanemaruju – ova katastrofa i njezine žrtve ne uživaju takav tretman. Štoviše, vladajući u Hrvatskoj kao da ovoj katastrofi ne priznaju status katastrofe.
Tako smo nedavno imali dan žalosti za žrtve potresa u Petrinji, što je, naravno, ispravno i normalno, ali dan žalosti za žrtve pandemije hrvatska Vlada nije nikad proglasila. Imali smo nedavno i dan žalosti zbog tragedije u Posušju, kada je osmero mladih u BiH izgubilo život u novogodišnjoj noći zbog trovanja plinom, što je unatoč nekim prigovorima ponovno ispravna odluka i znak solidarnosti Hrvatske sa susjednom zemljom. No ti primjeri samo dodatno ukazuju na činjenicu da žrtve koronavirusa, kojih je u Hrvatskoj više od 5700, nisu primjereno komemorirane. U četvrtak, baš kada je Italija obilježavala Dan sjećanja na žrtve koronavirusa, prošlo je točno godinu dana od smrti Nine Kernjusa, ugostitelja iz Brtonigle, koji je bio prva žrtva koronavirusa u Hrvatskoj. Međutim, Kernjusove smrti prisjećaju se samo njegovi prijatelji i lokalni mediji, dok je na nacionalnoj razini njegova smrt, kao i smrt svih ostalih žrtava koronavirusa, zaboravljena. Relativizacija posljedica ove pandemije od odgovornih za upravljanje ovom krizom počela je istodobno s pandemijom, kada su nas uvjeravali kako su žrtve COVID-19 umrle uz COVID-19, a ne zbog COVID-19, a onda je stiglo i šokantno objašnjenje kako je najčešće riječ o starim ljudima koji bi ionako umrli.
Dok u drugim zemljama žrtve koronavirusa pokušavaju personalizirati, jer su za kulturu sjećanja na žrtve tragedija uvijek ključna imena žrtava, kao i mjesta tragedija, u Hrvatskoj su žrtve COVID-a potpuno depersonalizirane. Žrtve su postale dio hladne i bezimene statistike, koju je u javnosti najpoželjnije izbjegavati. Američki The New York Times suprotstavio se prije nešto manje od godinu dana sličnoj praksi u Americi kada je naslovnicu svog nedjeljnog izdanja ispunio imenima ljudi koji su umrli od koronavirusa, a uz svako ime objavljen je i kratak izvadak iz njihovih osmrtnica. Iako je u tom trenutku broj mrtvih u Americi prešao 100 tisuća, a na naslovnicu je stalo samo tisuću imena, žrtve su tako dobile imena i prezimena i postale stvarne.
Pitanje sjećanja na umrle od koronavirusa osobito je važno s obzirom na činjenicu da je umiranje od koronavirusa posebno bolno i da je većina umrlih napustila svoje bližnje u bolnoj samoći i bez posljednjeg oproštaja i dodira, što je ostavilo dodatne rane koje teško zacjeljuju. Očuvanje memorije na žrtve ovog užasa na razini cijelog društva te bi rane možda ublažilo. Međutim, iako je broj hrvatskih žrtava COVID-a toliki je da je te žrtve nemoguće ignorirati, a od COVID-a svakodnevno umire sličan broj ljudi kao u ratnim danima, hrvatska vrhuška upravo to pokušava, misleći da će tako izbjeći otvaranje pitanja za upravljanje ovom krizom, koje je u nekim drugim zemljama već otvoreno. Stavljanje žrtava pandemije u fokus, naime, ukazalo bi na činjenicu da je vladajuća vrhuška, kako nacionalna tako i europska, u ovoj krizi bila uglavnom bolno nesposobna i nije uspjela zaštititi svoje stanovništvo, koje je u protekloj godini, osobito u drugom pandemijskom valu, bilo izvrgnuto svojevrsnom geronticidu, kako u Hrvatskoj tako i u cijeloj Europskoj uniji. O tome, naime, svjedoče podaci o ukupnom broju umrlih i postotku naših starijih sugrađana u tom broju, što ukazuje na činjenicu da smo kao društvo propustili zaštititi najranjiviju skupinu u ovoj krizi, a sada tu civilizacijsku sramotu pokušavamo pomesti pod tepih i jednostavno zaboraviti.
A kad bi Romac i njemu srodna piskarala prestala istrazivati samo zbog kritike! Kad bi svoje ”istrazivacke” sposobnosti sveli na konstruktivne i kreativne prijedoge, vjerojatno bi za vrlo kratko vrijeme ucinkovitost instutucija, pojedinaca... bila itekako naprednija, sveobuhvatnija, detaljnija... u svim segmentima drustva. Ova piskaralo druzba intelektualno nedorasla modernom vremenu cini ogromne stete svakom pojedincu, pogotovo drustvu.