Kako se vremena i ljudi mijenjaju. Kao zastupnik SDP-a dr. Nikola Visković još je tijekom devedesetih zagovarao podjelu Hrvatske u pet-šest regija, među kojima je trebala biti i Dalmacija. Sada, dvadesetak godina nakon tog pionirskog zahtjeva koji je ekscentričnom profesoru prišio etiketu autonomaša i izopćio ga iz glavne struje Račanova SDP-a, Visković više nije siguran da bi “regija Dalmacija” bila najbolje rješenje. Dok u rano jutro sjedimo u dobrom hladu u dalmatinskoj metropoli, Visković profesorski precizno objašnjava zašto je napravio “zaokret”. Nije odustao od Dalmacije, ali kako poznaje mentalitet i povijesni razvoj samosvjesnih i ponekad mušičavih dalmatinskih gradova (kao da je riječ o ljudima), jednostavno smatra da bi u ovome trenutku bilo vrlo teško, gotovo nemoguće ujediniti “regiju Dalmaciju”. Ne zato što dalmatinski gradovi ne bi željeli, nego zato što se ne bi mogli dogovoriti “tko je najljepši Dalmatinac”. Izazvalo bi to brojne rasprave, podjele i možda ponovno teške svađe. Neće biti lako Milanovićevoj vladi, koja je već neslužbeno najavila da želi drastično smanjiti broj općina i županija. Kada je riječ o ukidanju općina, Hrvati se ponašaju kao i kada je riječ o rezanju plaća u javnom sektoru: režite sve, ali moju ne dirajte!
Ne bi bili “vodonoše”
– Prvo treba definirati gdje počinje i završava Dalmacija. Je li Dalmacija od Zadra do Ploča ili sve do Dubrovnika – pita se Visković i odmah odgovara da je politička Dalmacija vrlo rijetko kroz povijest dosezala do Dubrovnika.
Upozorava da dalmatinski lokalizmi nisu izmišljeni. Prvo bi se postavio problem gdje bi bilo političko središte, odnosno gdje bi bio „glavni grad“ Dalmacije. Na prvi pogled nameće se dalmatinska metropola Split, i to ne samo svojom veličinom i utjecajem nego i središnjom pozicijom. Na drugoj strani, Dubrovnik i Zadar imaju snažnu tradiciju iz koje mogu crpiti pravo na svoj vlastiti put i tražiti nešto više od toga da budu “vodonoše”. Kada bi ih sa samo jednom riječju morao opisati, Visković bi rekao da su Dubrovčani nadmeni, Splićani umišljeni, a Zadrani povijesni elitisti. E, sada, kada se sve to stavi na jedno mjesto, onda se već nalazite u “kašeti brokava”.
– Na pametan način mogao bi se riješiti i taj problem. Ne mora biti sve centralizirano u Splitu – kaže Visković dodajući da mi nismo toliko racionalni da bismo to učinili. Stoga smatra da trebamo biti oprezni s regionalizacijom.
– Imamo toliko problema da nam ne treba još novih – ističe Visković dodajući da u drugim dijelovima Hrvatske, pogotovo u Slavoniji, kampanilizam nije jak. U Dalmaciji postoji umišljenost gradova, nekakvo samozadovoljstvo kakvo se može vidjeti i na Dalmatinkama kada se onako savršeno urede i šetaju rivom.
Stoga Visković izvlači drugi adut za “regionalnu briškulu”. Ako već ne može biti velika županija Dalmacija, onda se mogu ukinuti županije.
– Prema mojem sudu to bi bilo čak i racionalno, ne bi bilo nemoguće. Neke od sadašnjih ovlasti treba prebaciti na državu, a velik dio dati gradovima i općinama – zaključuje Visković.
Novi splitsko-dalmatinski župan HDZ-ovac Zlatko Ževrnja ističe da u Hrvatskoj često ozbiljnim stvarima pristupamo neozbiljno. I kako je okrenut gospodarstvu i egzaktnoj računici, odmah pita što se dobiva tim velikim preuređenjem općina, gradova i županija.
Autonomaštvo ne prijeti
– Želimo li postići Hrvatsku regija i učinkovitog rada, onda je pitanje zašto nije napravljena ozbiljna financijska studija. Kakve uštede postižemo? – pita se župan. Nije dobio odgovor na ta pitanja i stoga nije oduševljen novim prijedlozima regionalnog ustroja.
Tim više što je uvjeren da se većina županija, gradova i općina pokazala kao pun pogodak. A zna da bi se odmah postavilo pitanje “mistera Dalmacije” i da bi se za tu titulu žestoko “tukli” Zadar i Split. Tu su i aristokratski gospari Dubrovčani koji bi s punim pravom mogli reći da su stoljećima mogli imati svoju državu, a sada ostaju bez županije. Iako se sada pojavljuje svojevrsna hajka na male općine, Ževrnja i u svom Dugopolju, koji je pretvorio u pravi “mali velegrad”, pokazuje što znači imati lokalnu samoupravu. Iznio je nevjerojatan podatak da je u Dugopolju prije nego što je postalo općina bilo samo 250 zaposlenih, a sada ih je čak 3,5 tisuće. Nemaju sve općine sreću da imaju poziciju kao Dugopolje, ali taj nekakav identitet ipak im omogućuje da se lakše bore za svoje interese. Nitko neće bolje lobirati za Muć, Veliko Trgovišće i Babinu Gredu od njihovih načelnika. Drugo je sada pitanje trebaju li načelnici imati ministarske plaće i voziti se u bijesnom audiju. Ževrnja uopće ne spori da ima prostora za racionalizaciju lokalne samouprave, ali to nije ni izbliza onoliko koliko tvrde neki ministri u Vladi. U tih nekakvih 150 neuspješnih općina zaposleno je maksimalno 2000 namještenika. A toliko se viška, nastavlja Ževrnja, nađe u jednom ili dva javna poduzeća. Iako trenutačno političkog autonomaštva u Dalmaciji gotovo da i nema, Ževrnja ne isključuje mogućnost da regija Dalmacija pojača autonomaške zahtjeve.
– Može dovesti do širenja dodatnih razdora jer bi bilo ozbiljnih trvenja oko sjedišta. To je nepotrebno jer nas nitko u Europi i Bruxellesu ne forsira i ne sili da idemo u takav oblik regionalizma – zaključuje župan.
Gradonačelnik Splita Ivo Baldasar smatra da se treba radikalno smanjiti broj jedinica lokalne samouprave i županija. Nije mu strana ideja da se ukinu županije i osnuju nove regije. Ali sada ponovno dolazimo na problem kako to provesti. Odmah se pokazuje da je nemoguće podijeliti Hrvatsku na samo pet regija. Čak i Baldasar kaže da Split ne može biti centar Dubrovniku i Zadru jer postoje bitne razlike.
– Kulturne su razlike minimalne, ali su zato velike povijesne i gospodarske – kaže Baldasar. Napominje da Zadar i Split prije svega ne žele da nad njima netko dominira. Nije ovdje riječ o želji za dominacijom. Oni žele živjeti svoj život koji se najbolje može sažeti u rečenici: a šta ‘š ti meni. Smatra da je autonomaštvo u Dalmaciji anakroničan pojam i da su Dalmatinci sudjelovanjem u oba rata pokazali da nema govora o tome. S njim se slaže i gradonačelnik Zadra Božidar Kalmeta. Ni on se ne boji autonomaštva jer se dobro sjeća kako su prošle stranke koje su devedesetih zagovarale sličan program. Međutim, on je protiv regije Dalmacije iz sasvim praktičnih razloga. Dalmatinski bi gradovi teško prihvatili da im “prvi susjed” šefuje. Projekt regionalizacije ocjenjuje kao još jedan loš manevar Vlade kojim se pokušava odgoditi nužna decentralizacija na postojeće regionalne centre. Umjesto toga, sada se pokušavaju izmisliti neki novi centri.
– Kakva je životna povezanost Zadra i Dubrovnika? – pita se Kalmeta i dodaje da Zadar može raditi zajedničke projekte sa Šibenikom i Likom. To što je protiv regionalizacije nema nikakve veze s rivalstvom između Zadra i Splita.
Središnja regija najraznolikija
– Nas veseli uspjeh svakog grada. Problem nastaje zbog toga što nam nisu isti interesi u konkretnim projektima. Naši dalmatinski gradovi pronašli su se u sadašnjoj podjeli na županije. Zadar je zadovoljan ovim – zaključuje Kalmeta.
Još bi se teže postigao dogovor, ako je uopće moguć, o regiji u koju bi se utopila sadašnja Istarska županija. Svaki pravi Istranin prije bi dopustio da mu se osuši ruka nego što bi potpisao da Istra ide “pod Rijeku”. U obrani Istarske županije zajedno bi sudjelovali sada već žestoki protivnici Ivan Jakovčić i Damir Kajin. To je valjda jedino ostalo oko čega se slažu. Stoga je očekivan Kajinov odgovor da je za regionalizaciju, ali samo pod uvjetom da se ne dira njegova Istra. Kajin se slaže da treba smanjiti broj općina iako ističe da su se male općine, pogotovo u unutrašnjosti Istre, pokazale kao dobro rješenje.
Međutim, sustav malih općina donio je i neke neželjene nuspojave. Gotovo da i nema gradonačelnika i načelnika u Istri koji nema neko svoje brdo, selo ili nekoliko hektara urbaniziranog zemljišta kupljenog za “jednu kunu”.
Iskusni Kajin predviđa da će se oko preustroja Hrvatske voditi žestoka bitka i između redaka poručuje Vladi da se ne zalijeće. Dok su na Jadranu veliki prijepori oko regionalizacije, kontinentalna Hrvatska raspravu dočekuje nešto mirnije. Neće ni ovdje biti sve lako jer neki “glavni gradovi županija” uživaju u tom statusu. Buduća regija “središnje Hrvatske” možda je najraznolikija i teško će zaživjeti kao cjelina. Malo toga zajedničkog imaju Dvor na Uni i Čakovec. Natjecanje između Karlovca i Siska, a pogotovo između Čakovca i Varaždina, podsjeća malo na Split i Zadar. Kako sada stvari stoje, možda bi se najlakše Slavonci dogovorili o novoj regiji.
Osječko-baranjski župan Vladimir Šišljagić ističe da Hrvatsku treba podijeliti u pet regija, među kojima bi jedna od njih bila i Slavonija. Za njega je umjetno pitanje gdje će biti središte regije jer – ne mora biti sve na jednom mjestu.
– Zašto bi sve bilo u Osijeku. Mogu neke institucije biti u drugim gradovima – zaključuje Šišljagić. Reforma regionalne i lokalne samouprave je potrebna, ali nju će biti puno teže provesti nego što Vlada misli. Još se i može naći rješenje za smanjenje broja općina i gradova, ali za županije, barem za sada, nema nekog racionalnog rješenja. Pogotovo ne na Jadranu.
>>'Pitanje povezivanja hrvatskog juga nije pitanje BiH'
