Kad je Ivo Sanader stao na čelo HDZ-a, malo je tko vjerovao da će se
dugo održati. Da je u to vrijeme neka kladionica ponudila mogućnost
klađenja u ishod njegova karijernog iskoraka, zasigurno bi u tom
trenutku bilo puno više onih koji bi stavili novac na to da će brzo
izgorjeti u frakcijskim borbama. No, Sanader se pokazao kao
iznenađenje. Skeptici su, tako, otkrili da Sanader ima odlučnosti za
nesmiljen obračun s protivničkom strujom u stranci, da ima potrebnu
dozu ambicioznosti koja vodi prema uspjehu, da zna postaviti cilj i
usredotočiti se na njegovo ostvarenje, da ima predsjedničku čvrstinu,
da je iznimno vješt u prezentaciji svojih projekata, da se snalazi u
političkim odnosima kao riba u vodi... Otkrili su, ukratko, da i nije
ispao tako loš vođa kao što su crne prognoze najavljivale na početku
njegova predsjedničkog mandata.
Priča o transformaciji – u prvoj fazi HDZ-ove vlasti relativno
neiskorištenog – Ive Sanadera u karizmatičnog vođu vladajuće stranke,
koji već sad samouvjereno najavljuje da će osvojiti još jedan
premijerski mandat, pokazuje put do političkog vrha.
Borbom do uspjeha
Teoretičari politike kažu da se uspjeh događa onome tko se bori, tko ga
izaziva, preuzima rizik i poduzima akcije. Koliko toj šabloni
odgovaraju vođe političkih stranaka zastupljenih u Hrvatskom saboru?
Imaju li karakteristike modernoga političkog lidera? Djeluju li
motivirajuće na suradnike i članstvo ili im, pak, u svakom trenutku
autoritativno pokazuju čvrstu ruku? Koliko je danas prihvatljiv vođa
koji izrazito podsjeća na strogog oca ili je poželjniji menadžerski tip?
– Svako vrijeme traži svoj tip vođe. Pilot-istraživanje koje sam
sa studentima radila prošli mjesec pokazalo je da je za 70 posto njih
najpoželjnija osobina koju treba imati današnji političar poduzetnost.
Ljudima treba osjećaj da biraju nekoga tko je sposoban nešto napraviti
jer se uz političare uglavnom vežu negativne konotacije poput
nesposobnosti, parazitizma, nerada... Zbog zasićenosti istim političkim
licima i nepovjerenja u institucije povećavaju se izgledi za uspjeh
tzv. političkim poduzetnicima, kojima su birači spremni pokloniti
povjerenje. Pritom im je nevažno što se oni u svom radu ne koriste
uvijek legalnim sredstvima jer prevladava mišljenje da će se znati
pobrinuti za druge ako su znali za sebe – kaže Marijana Grbeša,
stručnjakinja za politički marketing sa zagrebačkog Fakulteta
političkih znanosti. Iako se šefice i šefovi domaćih parlamentarnih
stranaka prikazuju kao demokratične osobe, otvorene za dijalog, većina
ne bježi ni od vođenja stranke metodom čvrste ruke. Hijerarhija se ipak
mora poštovati, smatraju, jer bi je inače zamijenila anarhija.
Stranačke traume
U dosadašnjem su razdoblju gotovo sve stranke doživjele unutarnje
traume u kojima je deblji kraj izvlačio slabiji. Zbog dubokih
neslaganja stranke su se dijelile, čime su svi slabili. To najbolje
znaju liberali, pa njihova šefica Đurđa Adlešić ne želi ponavljati
pogreške prethodnika dajući suradnicima potpunu slobodu djelovanja. To
se, naime, redovito svede na izostanak djelovanja. Zato im ona daje
zadatke, traži izvješća, šalje na teren...
Traumatična iskustva koja su proživjele stranke jedan su od razloga što
i aktualni predsjednici njeguju svoj autoritet. Istina, oporbeni
konkurenti za Sanadera kažu da je pretjerao te da ga tanka granica
dijeli od otklizavanja iz uloge vođe s karizmom u kult ličnosti.
Sanader je, kaže Marijana Grbeša, toliko dominantan da je pokraj njega
svakome teško biti vidljiv. Njegov je dolazak na čelo vladajuće stranke
bio dobar, smatra, jer je Sanader imao snage transformirati HDZ i
promijeniti mu imidž. No, sad je teško govoriti o HDZ-u kao stranci jer
javnost ne percipira nikoga osim Sanadera, kaže M. Grbeša, dodajući da
je teško razmišljati o autonomiji djelovanja pojedinaca u HDZ-u. No, u
domaćoj se politici proteklih godina istinski profiliralo samo desetak
političkih osobnosti. Ostali, kaže naša sugovornica, kao da i ne
postoje.
– Predsjednici stranaka trebali bi dopustiti da se uz njih razviju i
druge jake osobnosti. No, većina ne samo da to ne potiče nego ne
dopušta strankama da se provjetre. Jedina je iznimka SDP, gdje se uz
Ivicu Račana tijekom proteklih godina uspjela razviti skupina
prepoznatljivih pojedinaca. Zato mislim da parlamentarni izbori potkraj
sljedeće godine neće biti sraz najvećih političkih stranaka, nego
dvoboj Ive Sanadera i SDP-a – smatra Marijana Grbeša.
Tko prizna...
Osim karaktera koji izaziva poštovanje, moderan politički vođa mora
biti spreman i na mazohističke poteze kako bi zavrijedio dodatno
poštovanje, nastavlja naša analitičarka. Britanski premijer Tony Blair
će, na primjer, otići u svaku emisiju uživo iako zna da će ga dočekati
neugodna pitanja i uvrede, ali će se sa svime suočiti, svima ljubazno
odgovoriti... To je vještina medijskoga komuniciranja koja se cijeni.
Naši politički lideri uglavnom nastoje izbjeći neugodne situacije i
teško priznaju da su pogriješili. Možda bi im dobro došlo da se sjete
mudroga bakina naputka: Tko prizna, pola mu se prašta. Birači vole
neposrednost, cijene iskrenost i ne kažnjavaju ranjivost. Dužnosnici
koji dolaze među njih, koji ne glume bogove jer su i sami ljudi,
zadobivaju simpatije ljudi. Upravo zbog dojma da je pretenciozan i da
se doživljava boljim od drugih, Al Gore je izgubio predsjedničke izbore
u SAD-u, poentira naša sugovornica.
– Naravno, na oblikovanje javne slike o predsjednicima stranaka
presudno utječu mediji. Što god premijer Sanader učinio, ostavit će
dojam da je postupio odlučno. Za razliku od toga, Račan je, primjerice,
dopustio da ga se smješta među spore i neodlučne. Političar mora znati
da ga čeka medijski filtar i zato svladati pravila igre da bi u tome
prošao što bolje – kaže M. Grbeša.
BITI POLITIČKI LIDER
Hrvatske stranke znaju samo za čvrstu ruku
