Kad jednome na Istoku svane, preostalih devedeset i osmero s njegove
strane svijeta nema pojma kako u tom trenu izgleda dan. Dva sata
kasnije svanut će drugom, za još dva trećem. A onda će na red doći i
ostali.
Tako svakodnevno izgleda izlazak u šetnju pritvorskim krugom zatvora u
Puli. S druge strane zida koji je zatvor podijelio na Istok i Zapad
takvih problema s isčekivanjem odlaska u šetnju nema. Eh, kad na Zapadu
nema ni Hrvoja Petrača, ni Fikreta Abdića Babe ni izvjesnog Borisa,
trojke koja dva sata dvorišta, zbog sigurnosnih razloga, uvijek ima
samo za sebe. Trebali bi i oni zapravo biti na Zapadu, gdje se nalazi
još 129 osuđenika. Ali, tu za njih mjesta nema jer nema niti
jednokrevetnih ćelija u kakve oni zbog posebnog tretmana moraju i biti
smješteni.
Baš između njih trojice mogao bi se izabrati i najpoznatiji stanovnik
najsigurnijeg, al’ pretpranog zatvora, u kojem je u ovom trenu
stotinjak zatvorenika viška, al’ zato, prema novom pravilniku, fali
dvadesetak pravosudnih policajaca. I dok se za Petrača zna da je osuđen
zbog otmice Zagorčeva sina, a Abdić kaznu izdržava zbog ratnog zločina,
javnosti je ovaj treći nepoznat. Al’ njega znaju zatvorenici. Ne vole
ga i smatraju ga drukerom jer je za prijašnjeg izdržavanja kazne na
sudu izrekao sve ono što je u povjerljivim zatvorskim razgovorima
doznao od osuđenika pa zato sada ima “specijalni” tretman.
Pa kako izgleda jedan dan u životu ovih zatvorenika, kojima je zapravo
podređen cijeli sustav? Oni, razumljivo, ne rade nigdje i ujutro mogu
spavati do sedam. Doručak, kao i preostala dva objeda, dobivaju u
ćeliju. Ustvari, Babi se hrana ne poslužuje jer ne jede ništa
zatvorsko. Naime on, poput svojih brojnih pristaša koji mu svake godine
25. rujna dolaze pod zatvorske prozore čestitati rođenadan, vjeruje da
ga je hrvatsko pravosuđe nevinog osudilo i zato od hrvatske države neće
ništa, pa ni hranu.
Naimirnicama se snabdjeva u zatvorskoj kantini i svodi se njegova
prehrana na podgrijavanje gotovih jela, nerezivanje sudžuka, priprave
jaja na malenom kuhalu kojeg ima u ćeliji... Svakoga dana pravosudna
policija odvozi ga kod somopeda Stanislava Peharca, u Polikliniku za
fizikalnu medicinu i rehabilitiacju. Abdić liječenje sam financira.
Tijekom dana pročita sve dnevne novine, prvenstveno one koje se bave
poslovnim temema i biznisom. Sutradan svoj komplet tiska proslijedi
ostalim zatvorenicima. Pretplaćen je i na tjednike i kažu da pročita
“sve što postoji na kiosku”.
Dan Hrvoja Petrača, zbog čijeg boravaka u ovom gradu Puljani nisu odveć
sretni, nije toliko sadržajan jer osim šetnje drugih izlazaka i
aktivnosti nema. Kad se njega izvodi na zrak, mora se paziti da je
teren potpuno čist. Nakon dva sata vraća se u ćeliju gdje ima
televiziju. Kada mu dođu posjete, bilo obitelj ili odvjetnik, s njima
razgovara u prostoriji koju prvosudni policajci mogu nadzirati kroz
dvosmjerno staklo. Petraču je ponuđen angažman u zatvorskim novinama
Oz, no još nije isporučio svoj prvi tekst.
Urednih tih novina sve donedavna je bio Saša Šušnjar, nakoć “glumac” iz
spota Nine Badrić, koji je iza rešetaka dospio jer se ugostiteljima
predstavljao kao novinar i glumac koji će im, uz naknadu, dovesti
poznate estradnjake. Tu je kaznu izdržao, a sada se, navodno, nalazi u
pritvoru no s funkcije je smjenjen jer je izgleda i u zatvoru nekom
“smjestio”. Baš kao i Petračev i Borisov se boravak u zgradi izgrađenoj
još za austro-ugarske, čija je namjena oduvijek ista, svodi na život
pod ključem.
A kako žive ostali u ovom zdanju smještenom gotovu u centru Pule, koje
od slobode dijeli sedam metara visok zid opasan bodljikavom žicom? Njih
54 imalo je sreće pa su dobili priliku da rade, bilo u zatvorskoj
kuhinji, u vrtu, na održavanju čistoće ili pranju vozila ili, što je
još popularnije, u nekoj od vanjskih firmi, što svojim ponašanjem u
zatvoru trebaju zaslužiti:
- Sklopili smo ugovore s osamnaest poduzeća. Prošle godine zaradili smo
260 tisuća kuna i tim smo novcem poboljšali uvjete života u zatvoru –
farbali smo, krečili, sanirali kupaonu – objašnjava upravitelj Tihomir
Marović. Plaće zatvorenika koji neki od fizičkih poslova rade vani
iznose oko tisuću kuna, odnosno 25 posto od ukupno naplaćenog rada. Oni
unutra slabije su plaćeni:
- Ne mogu raditi svi koji bi htjeli pa zato imamo listu čekanja – kaže
upravitelj. Na što će se potrošiti ove godine zarađeni novac, možda je
još prerano govoriti, al’ mogao bi opet barem dio novca otići na
uređenje jednog od šest odjela. I sada se u zatvoru radi, i to na
povećanju broja smještajnih mjesta. Čini se to tako da se prostorije
koje su nekoć služile za jednu od aktivnosti zatvorenika, kao što su
likovna i glazbena sekcija, pretvaraju u spavaonice.
Probija se zid između te prostorije i kupaonice susjedne ćelije, tako
da i stanari ove nove sobe imaju pristup sanitarnom čvoru. Pripremaju
se i telefoni koji će raditi na takozvane pametne kartice, odnosno
zatvorenici će moći zvati samo brojeve za koje imaju dozvolu i koji će
biti pohranjeni na kartici. Zbog gužve koja vlada u zatvoru, aktivnosti
zatvorenika obavljaju se vani. U krugu za štenju imaju sprave za
vježbanje, pred ulazom u glavnu zgradu radi samoouki kipar... Na
hodnicima zaključanih odjela nalazi se tek stol za stolni tenis. On je
na šestom odjelu pomaknut u stranu, a centralno mjesto na ovom katu
zauzima dio staklenog zida s pogledom na more:
- To je pogodnost – domeće pravosudni dok ulazimo najprije u
dvokrevetnu, a zatim u ćeliju s osam ležaja. Onu u kojoj spava njih
dvanaest, a koja se nalazi u pritvorskom dijelu, na istoku, nismo
vidjeli.
Možda će koja zarađena kuna otići i za nabavku knjiga za zatvorsku
knjižinicu u kojoj je oko 1700 naslova, od kojih zatvorenici i
pritvorenici mjesečno pročitaju oko 200. Vole sve od Paola Coelha, čita
se o alternativnim načinima življenja, popularni su krimići. U malenoj
prostoriji za knjigama susrećemo muškarca koji u kartone članova
knjižnice upisuje što su posudili.
- Vi ste knjižničar? - pitamo ga nakon što nam je objasnio da se prije
otpusta zatvorenika provjerava i jesu li razdužili knjige koje su
čitali.
- Ne, ja sam specijalist opće medicine – odgovara. Tad shvatismo da je
to bivši liječnik kaznionice u Lepoglavi. Izdržava kaznu jer je osuđen
da je od zatvorenika primao mito.
I zatvor u Puli ima svoju ambulantu. Ovisnici o drogama, a takvih je
ovdje popriličan broj, za terapiju dobivaju Subutex. Taj se lijek
stavlja pod jezik i nakon nekoliko minuta rastopi. Terapiju zatvorenici
uzimaju uz prisustvo pravosudnih policajaca zato što se znalo dogoditi
da zatvorenici tablete prodaju. Doduše, zna se to i sada dogoditi pa
ima situacija da zatvorenik ne rastopi u ustima tabletu već proguta
Subutex i, kako se u tom slučaju ne rastopi već ostane gotovo cio,
zatim ga na silu ispovraća te proda za kutiju-dvije cigareta. I to je
dio života iza rešetaka, baš kao i činjenica da se ponekad ovdje dogodi
topla muška ljubav.
Trenutno takvih parova nema, barem ih nitko nije registrirao, niti je
itko prijavio silovanje. Posljednja prijava za nasilni seks dogodila se
kad optuženi nije tužitelju platio uslugu. Zaljubljene nije ulovila ni
jedna od brojnih kamera u ovom zatvoru. Upravo zbog prije godinu
postavljenog sustava video-nadzora Pula je proglašena najsigurnijim
zatvorom. Snima se sve, osim ćelija. Snimke se čuvaju sedam dana, no
ako se na njima vidi kakav incident, onda se čuvaju i duže - dok treba.
Bez nadzora je i green-room kojeg ovaj zatvor ima. Snimati ovdje
zapravo niti ne treba jer se ne radi ni o kakvom svečanom salonu već je
riječ o takozvanoj gumenjari. U sobu bez prozora obloženu zelenom
gumom, u kojoj vam ne vrijedi udarati glavom o zid, dovode se
zatvorenici na smirivanje. Tu mogu maksimalno ostati 24 sata, no
najčešće im za predomišljanje treba od 15 minuta do dva sata. Nešto
dalje od ove nepopularne nalazi se popularnija soba, ona za intimne
trenutke zatvorenika. U njoj su bračni krevet i na ormariću stari
kazetofon, malena kuhinjica te kupaonica. Baš kao i sve prostorije u
zatvoru u Puli, i ova je soba pod ključem.
