Otvorite! Odmah, otvorite! – grubo je i na lošem engleskom, praćenom udarcima po vratima hotelske sobe, kolumbijski policajac prekinuo san članova karlovačke ekspedicije. Otključavši, onako prenuti iz sna, zbunjeno su promatrali agenta u civilu kojem je magnum visio ispod pazuha i njegove kolege naoružane strojnicama kako počinju prekapati po stvarima i iznositi ih van. Koju minutu kasnije već su se tiskali u prenatrpanim “maricama” dok su ih odvozile u policijsku postaju.
– “Odakle ste? Zašto ste ovdje? Gdje su vam kolumbijske vize? Tko vas šalje? Za koga radite?”, bujica pitanja na koja nismo znali odgovore jer ih nismo razumjeli zašto nam ih postavljaju. Još večer prije taksist nas je ostavio u hotelu za koji smo bili uvjereni da je u Brazilu, u gradu Tabatingi, a bio je ulicu dalje, u kolumbijskoj Leticiji. Tako smo cijelu noć proveli u pritvoru pokušavajući objasniti da je riječ o zabuni – prepričava Mladen Kuka dramatičnu epizodu s jedne od brojnih ekspedicija koje je kontinuirano organizirao u posljednjih desetak godina.
U potrazi za Seljanima
A sve je počelo 1998. godine i odlukom da se napokon utvrdi točno mjesto na kojem je 1913. godine nestao Mirko Seljan, jedan od, uz brata Stjepana, najpoznatijih hrvatskih istraživača Južne Amerike .
– O Seljanima se previše nagađalo i prepričavalo, a premalo se stvarno bavilo vrednovanjem njihova rada, kako u Africi, tako i u Južnoj Americi. Zato smo osnovali centar za ekspedicionizam koji smo nazvali po slavnoj braći, a te '98. poduzeli veliku ekspediciju od Pacifika do Atlantika u potrazi za velikom civilizacijom Chachapoyas i Grand Pajatenom, kojeg je Mirko i otkrio. Za ilustraciju značaja ovog pothvata treba reći da se u stručnim krugovima otkriće Grand Pajatena uspoređuje s otkrićem Machu Pichua. Tada smo prošli 14 tisuća kilometara kroz u010Cile, Peru, Boliviju, Paragvaj, Brazil – priča Kuka.
Tri godine kasnije vratili su se u Južnu Ameriku i jedna su od rijetkih ekspedicija koja je prejahala Ande, a da nisu imali žrtava, da bi 2004. prošli 2700 kilometara Amazonom. U međuvremenu su bili u Etiopiji, na Rudolphovom jezeru, propješačili od Petrograda do Pariza, da bi se ove godine vratili u Peru.
Napad piranja
– Kad smo krenuli na ovaj put prijatelji su mi rekli, da idem na mjesto gdje je Mirko nestao i da sam star točno kao on kad se zadnji put čulo za njega. Naravno da simbolika nije bila ugodna, ali opasnost je stalna pratilja naših ekspedicija. Preživjeli smo 1997. godine državne udare u Ekvadoru, doslovno bježeći pred rafalima. Preživjeli smo i zapaljenje kombija, napad piranja – dječje bande s noževima koje harače po predgrađima brazilskih gradova, opljačkali su nas i ne znam koliko puta – kaže Kuka i otkriva recept kako smanjiti opasnost: što prije napustiti velike gradove i otputiti se u južnoameričku divljinu.
– Gradovi su legla kriminala i vrlo brzo, postanete meta i morate biti na oprezu. Izvan gradova je drugačije. Ljudi su pošteni, otvoreni i spremni pomoći – dodaje.
Peruanska ekspedicija ove godine, od Lime do Pachiza, zadnjeg indijanskog naselja koje Mirko Seljan opisuje prije nestanka, bila je posebno zanimljiva jer su tamo upoznali 94-godišnjaka koji im je potvrdio da je njegov otac poznavao Mirka i puno mu pričao o njemu.
– Jednom kada su se spremali na put nekom pomoćniku u vodu je ispao dio tereta. Starac je rekao da mu je otac prepričao kako je Mirko ljutito viknuo: “Vasquez, pi..o”. Starac je dodao da se sjeća kako je Mirko bio opasan zlatom. “Recite mi, molim vas, što znači na vašem jeziku ona riječ kojom je povikao na tog Vasqueza”, pitao nas je starac. Naravno da mu psovku nismo mogli prevesti u originalu.
