Staro, neiscrpno i neriješeno pitanje: kako biti Srbin u Hrvatskoj, opet je na dnevnome redu. Obično je to prvi signal ili simptom da u hrvatsko-srpskim odnosima nešto opet nije u redu kad države odgađaju najavljene posjete, svode komunikaciju na međusobna optuživanja i bacaju u vodu vlastita obećanja o pomirenju.
Nekoliko spomenika krivim ljudima i nekoliko spomen-ploča s krivim sadržajem, servirane javnosti u umaku od neumjerenih i nepromišljenih izjava, začas podsjete koliko je Miroslav Krleža bio u pravu kad je govorio o tome koji je „ključni problem“ (u) Hrvatskoj (srpski). Svaki put kad se obnovi politička vatra između Zagreba i Beograda, hrvatski Srbi su ili tema ili meta ili okidač; bili bi u položaju jadnoga magarca preko koga se konji tuku da i sami u posljednja dva hrvatsko-srpska sukoba nisu bili ili u sedlu ili pod kopitima. Koliko se sudbina igrala s njima, toliko su se i oni igrali s njome. Gleda li se na tu manje-više (o)tužnu hrvatsko-srpsku povijest kao na trgovinu ljudima i idejama, bilanca je dosta mješovita; obično bi, kao u svim velikim povijesnim igrama, počinjala dramom, a nastavljala, ili završavala, tragedijom. Kad je politika izbacivala na površinu svoje neriješene kontradikcije, bilo je redovito žrtava na svim stranama: Srbi su u Hrvatskoj svaki put bili među većim žrtvama, i kad je ustaška država svoj zločinački karakter iskaljivala i na njima i kad su ih miloševićevske velikosrpske vlasti varale da će živjeti u jednoj državi, (na)huškale na pobunu protiv (demokratske) hrvatske države i ostavile na cjedilu. Hrvatsku pobjedu, njen srpski dio u jednome dijelu još uvijek, politički barem, doživljava kao svoj poraz, i odbija sudjelovati u javnoj manifestaciji s pobjednicima. Politika se ne može vagati da se odredi koliki je taj dio, veliki ili mali, ili srednji, što se, inače, pokušava prodati na različitim tezgama i pazarima: previše je, i netočno, reći da su se svi hrvatski Srbi digli protiv Hrvatske, a premalo, i jednako netočno, da se nitko nije digao; a između toga Svi i Nitko, postoji tisuću kombinacija s kojima se politika opet poigrava, i proizvodi nove napetosti umjesto smirenja. Kako, pak, hrvatska strana, kao i svi drugi pobjednici, (pre)naglašava svoju pobjedu, ili ne gasi stare vatre iz kojih nastaju novi požari, to se hrvatskim Srbima opet nude pokrovitelji iz Beograda, uglavnom isti, ili iz iste političke obitelji, koji su 1991. izveli agresiju na Hrvatsku, a da to ni danas ne znaju. Nije posrijedi amnezija, zna Vučić kakav je vuk zavijao u Glini, a Dačić što je sve radio njegov mentor; posrijedi je politika koja se u pitanjima srpsko-hrvatskoga pomirenja nastavlja ponašati kao krava koja nikako ne uspijeva napuniti vjedro.
Nisu skinuli ratne kostime
Iz perspektive Velike Srbije koja, očito, još postoji u nekim glavama koje se nisu dovoljno ohladile, možda i u srcima, vidi se samo mala Hrvatska, neznačajnija od Srbije. A u njoj, opet, ustaške sablasti, ili sablasti ustaštva, i gdje ih ima, a pogotovo gdje ih nema. Dovoljno je da netko iz hrvatskoga državnog vrha – koji, inače, nije osjetio miris baruta da bi morao braniti vlastitu ratnu prošlost – digne glavu ili podigne glas pa da iz Beograda dolete projektili iz ideoloških topovnjača i političkih haubica miloševićevske provenijencije (taj nemušti jezik razumiju i Hrvati i Srbi), zaostalih iz ratova iz 90-ih godina prošloga stoljeća; koga briga što ranjavaju uglavnom one koje tobože brane! Srbi u Hrvatskoj teško mogu imati ikakvu korist od Samarićana iz Srbije koji i jednoj crkvenoj svečanosti oduzimaju nadu, pljuju u pijat s pohvalama novom dalmatinskom episkopu i zameću kavgu tamo gdje bi se danas trebao razvijati ekumenizam vjera da bi se sutra razvijalo pomirenje naroda. Slati ministra obrane ili ministra vojske po staroj titularizaciji, među svete ljude, bilo bi bogohulno da dotični ministar i nije piroman, kao što Vulin, dokazano, jest. Što ratoborni političari, koji lažno govore o miru, ne puste djecu Božju da barem oni međusobno mirno žive? Srbijanske vođe još nisu skinule sa sebe ratne kostime; neki s kokardom, neki s Miloševićevom zvijezdom, paradiraju i u svečanim prilikama, što znači da im dobro pristaju. Paternalistički odnos prema Srbima u Hrvatskoj više je smokvin list koji ne može skriti stidne zone srbijanske politike koje srpsku zajednicu drži kao taoca za svoje nove manipulacije ili monetu za potkusurivanje u odnosima s Hrvatskom, umjesto da rješava njihove mnoge izazove i probleme suživota s Hrvatima, od posla do povjerenja, od siromaštva do pomirenja.
Kako se nastavlja toplo-hladna faza među državama, tako se produljava nepodnošljiva, nepravedna i neodrživa psihoza kolektivnog usuda hrvatskih Srba: za Beograd nisu dovoljno dobri, nisu pravi i veliki Srbi, kad su mogli izgubiti rat i kad se Srbija mora toliko za njih zauzimati, a za Zagreb su loši i preveliki Srbi kad nisu htjeli hrvatski i još uvijek idu po instrukcije u Srbiju. Na jednoj je strani sumnja u vjernost matičnoj naciji, na drugoj sumnja u lojalnost matičnoj državi. Teslin(sk)a formula o hrvatskoj domovini u srpskome rodu još lako zapada u krizu; znači da je krhka, da nije dovoljno srasla u novu konstrukciju država. U posljednjem ratnom iskušenju, jedan dio Srba, opet je teško reći koliki, nije u hrvatskoj državi, koja se obnavljala demokratskim putem i voljom naroda, vidio svoju domovinu; jedan dio Hrvata, u pobjedničkoj euforiji, gledao je na srpski (na)rod kao na opasnost za Hrvatsku: što manje, to bolje! I taj je put vodio u katastrofu. Prvi hrvatski Poglavar tražio je svoga Pribićevića (Svetozara) za hrvatsko-srpski aranžman, ali ga nije mogao naći u prefriganom psihijatru Jovanu Raškoviću, koji je i vlastiti narod opterećivao svojom dijagnozom, ni u dobronamjernom i čestitom Simi Rajiću, koji za to nije imao nikakve političke akreditive. Srpska politika bila je otuđena od Hrvatske, izolirana u pobunjeničkim enklavama u Kninu i Vukovaru; strani diplomatski hodočasnici samo su davali kredibilitet zbrda-zdola skupljenoj političkoj bandi koju u normalnijim prilikama ni po vodu ne bi slali. Cijelu ratnu bulumentu samoproglašenih srpskih vođa u Hrvatskoj i jugoslavenski admiral Branko Mamula u knjizi „Slučaj Jugoslavija“, bez simpatije za Franju Tuđmana i za HDZ, proglašava glavnim krivcima za „najveći politički poraz Srba u Hrvatskoj“.
Njemu, titoistu, smeta posebno njihova naglašena četnička politika. Raspadom Titove Jugoslavije, hrvatski Srbi postali su problem Hrvatske, koliko i Hrvatska njihov problem. Nema dvojbe da njihova pobuna nije bila spontana, i da je bila godinama pripremana u sklopu projekta velike Srbije. Iz ladice SANU vađena je dijagnoza o „genocidnosti Hrvata“, radi stvaranja duha osvete, na poligonima JNA vježbali su budući borci za „stvar Srbije“, radi podizanja „borbene gotovosti“, a iz političkoga bubnja izvučen je Slobodan Milošević da „spašava Jugoslaviju“ tako da stvori veliku Srbiju. Ratom, kad nije išlo drukčije! Hrvatska država bila je nemoguća misija u tim planovima, osim da se, u krajnjem, Hrvati zadovolje onim što mogu opasati s vrha zagrebačke katedrale. Kad se padom komunizma i raspadom poretka iz Jalte otvorila mogućnost Hrvatima da formiraju svoju državu, hrvatska je politika žurila s proglašenjem države, da ne prođe jedinstvena prilika, a da nije dovoljno pripremala Srbe u Hrvatskoj da i one prihvate hrvatsku državu, s jamstvima da će u njoj biti sigurni i ravnopravni s Hrvatima. Niti su im to nove vlasti uvjerljivo nudile, niti bi to prihvatio neurbani dio Srba, i iz gradova, ne samo iz sela: oni su duhom već bili u Srbiji. Marširali su pod šifrom „događanja naroda“ i s lozinkom „Ovo je Srbija“, da bi se mogli zaustaviti. Pobjednički Tuđmanov HDZ, i da je bio manje ohol, oslobođen nacionalizma i lišen stanovite proustaške nostalgije, naišao bi na iste “balvan prepreke“. Hrvatske vlasti nisu u svojoj zemlji imale srpskog partnera za suradnju i za pregovore, pa je komunikacija išla preko međunarodnih posrednika. Klimavo i na obostranu štetu!
Tek će s pojavom Milana Pupovca „srpska politička komponenta“ biti pridodana hrvatskoj državnoj politici, nekad u ulozi suradnika, nekad kritičara a nekad i osporavatelja. Dvije ga okolnosti kvalificiraju za ulogu vodećeg srpskoga političara u Hrvatskoj u novoj demokratskoj igri: to što je rat proveo u Zagrebu, a ne u odmetnutim srpskim „državicama“, i time rekao što misli o izgledima pobunjenika i utemeljenosti njihove pobune; i to što je bio prvi viđeni(ji) srpski političar i intelektualac koji je prihvatio da su hrvatski Srbi, nakon formiranja hrvatske države, u njoj nacionalna manjina (a ne konstitutivni narod). Zaštićena i sigurna, s autonomijom, gdje je to važno za njenu ravnopravnost, što ga je (do)vodilo u otvorene, skoro permanentne okršaje, najčešće parlamentarne, s hrvatskim vlastima, i s punom jednakošću u svim važnim domenama društva i države, što ga je navodilo na (pre)česta putovanja u Beograd; na to u Zagrebu, i ne samo u krugu nacionalista, nisu dobro gledali. Bolje galamiti na Hrvatsku nego slušati Beograd!
Pupovcu i kritičari, i protivnici, a i neprijatelji, i njih je stvorio, odreda priznaju da zna artikulirati svoj stav kao malo političara na hrvatskoj strani. Na jednoj konferenciji o Hrvatskoj u francuskome Senatu bolje je zastupao hrvatsku politiku nego većina političara iz hrvatske „kvote“.
Selektivna memorija
Hrvatskim nacionalistima ne odgovara jer je podrijetlom Srbin, konzervativcima jer je uvjerenjem socijalist, a katoličkim klerikalcima jer je, kažu, novokomponirani pravoslavac (kao i mnogi katolici iz prvi crkvenih redova). Čak je i sam državni vrh, dok ga je predstavljao Ivo Josipović, netaktički upirao prstom u Pupovčevu politiku „etnobiznisa“. Srpskim nacionalistima, pak, nije dovoljno (dobar) Srbin, blago se odnosi prema hrvatskim vlastima i njenim blagostima spram simbola iz jednog drugog rata koji opterećuje s puno razloga srpsku memoriju. Pupovac se pokazao – i dokazao – kao ozbiljan političar koji vješto pazi da ne ispadne iz sedla i po tome što uporno izbjegava lomaču funkcija u državnoj vlasti; zna da bi na njoj, prije ili poslije, sagorio. Komotnije mu je da se grije uz vlast; njega mogu srušiti (jedino) Srbi, a ne Hrvati, koji ga godinama ruše, ne želeći ga srušiti. S mnogo taktiziranja, on je uspio sačuvati politički subjektivitet Srba u Hrvatskoj, biti demokratski partner hrvatskim vlastima i održati „srpsko pitanje“ iznad površine. Za radikalne i ekstremne hrvatske poglede, on je diverzant koga bi trebalo isključiti iz politike; za srpske krajnosti, on je izdajnik od časa kad je stao „paktirati“ s Tuđmanom, i trebalo bi ga zamijeniti, da ne šteti dalje „srpskoj stvari“.
U priču o Buridanovu magarcu, hrvatski se Srbi ne uklapaju ni kad je očito da ne mogu izabrati svoju stranu; jednostrani izbor mogao bi biti još jednom poguban, ako bi narušavao ravnotežu između nacije, kojoj pripadaju, i države, u kojoj žive i kojoj, također, pripadaju. Kolebanje između dva identiteta izaziva i kod njih egzistencijalne i političke probleme. Stanko Lasić takvu je problematiku Srba u Hrvatskoj nazivao dvojnom pripadnošću ili dualitetom: pripisivao mu je veliki potencijal, osobito pomiriteljski, jer omogućuje skladni odnos većine i manjine, države i njenih državljana, konačno, trajnu političku stabilnost zemlje i funkcionalnost njenih vlasti, ali i jednu ugrađenu slabost – rješenje nije primjenjivo bez razvijene svijesti, kulturne i političke, o tome što je to identitet, u jednini, a što dualitet, u množini. Kako, pak, svatko iz zajedničke povijesti obično pamti ono što mu odgovara, na tome je izgrađena selektivna memorija koja čini da Hrvati i Srbi istu stvar vide različito, iste činjenice ne tumače jednako, a istoj pojavi pripisuje suprotno značenje. Nisu hrvatske državne vlasti bile bezgrešne kad su formirale državu bez odgovarajuće pedagogije, ni kad su – poslije zakonite oslobodilačke operacije – prekasno sankcionirale zločine koji su u njoj počinjeni, ni kad su tolerirale – ili i sada toleriraju – revizionističke ispade koji ne iritiraju samo Srbe. U Beogradu su i dalje spremni kod susjeda tražiti i vidjeti i dlaku u jajetu, a od svojih balvana i dalje okreću glavu. Nitko u Europi nije četnicima priznao status boraca protiv fašizma; osim Srbije. Hrvatska bi griješila kad bi se natjecala sa Srbijom tko će prije gubitnike iz II svjetskog rata prevesti u pobjednike. Ustaše i četnici nisu bili samo lokalna izdanja nacističkog poretka (i pokreta), nego i dio udruženog zločinačkog pothvata koji je htio pokoriti Europu. Kad galame na „ustaške vlasti“ u Hrvatskoj, zato što (još) toleriraju neke pojave ili „pozdrave“ koje, inače, ne bi trebale tolerirati, u Srbiji se ponašaju u klasičnom vidu piromana koji pali vatru i viče „Dr’žte lopova“! U Zagrebu je „nostalgija“ (još) na marginama, u Beogradu na vlasti. Za Hrvatsku i njen demokratski status bilo bi bolje da ne bude ni proustaških margina, ne da zadovolji nezajažljivog Vučića, nego da očisti vlastito nacionalno i političko biće tereta jedne strašne prošlosti.„Srpsko pitanje“ visi kao Damoklov mač nad glavama, i Srbima, da ga još jednom ne upotrijebe krivo, i Hrvatima, da ga opet ne okrenu protiv sebe.
Bijeg od odgovornosti
Postoji problem, ali postoje i odgovori: samo ih treba tražiti i znati naći. Pišući o Krleži i njegovu shvaćanju hrvatstva i jugoslavenstva, Lasić uočava na hrvatskome primjeru kako srpska intelektualna i politička elita ne razumije da „struktura dualiteta“ pretpostavlja vjernost Hrvatskoj i priznavanje hrvatske države, i vjernost srpskom nacionalnom biću i „vraćanje k izvoru“. Osobito ga brine što je u srpskoj dijaspori ideja dualiteta bila „prezirana i odbačena“, u ime mita o ujedinjenju svih Srba i o velikoj srpskoj državi koja bi se prostirala „svuda gdje su srpski grobovi“. Politička platforma „Svi Srbi u jednoj državi“ izazvala je nesreću narodima koji su živjeli uz Srbe i sa Srbima, i poraz samog srpskoga naroda. Pokazalo se da ni u politici neodmjereni apetiti nisu dobri ni za glavu ni za želudac. Nakon poraznog iskustva s otporom hrvatskoj državi, srpska je zajednica u Hrvatskoj brojčano smanjena, politički oslabljena, moralno ranjena. Na raspolaganju su joj dva puta da svoj dualitet može živjeti u uvjetima nacionalnih država – da Srbi budu punopravni državljani Hrvatske i da budu most između Hrvatske i Srbije, čvrst i protočan da ga loša politika ne može srušiti čim puhne na drugu obalu. Hrvatska država nosi veliku odgovornost da njeni državljani srpske nacionalnosti budu politički zastupljeni. Jednog će dana, ne zna se: kada, i u tom je detalju vrag, prestati potreba za posebnim ključem na biralištu. Ideja o hrvatskim Srbima kao političkim Hrvatima može biti neka buduća platforma na kojoj će se rješavati dvojnost njihova identiteta nacija-država. Kad ju je prva pustila u opticaj, prerano i s nedovoljno objašnjenja, Predsjednica Republike doživjela je da joj brojni kritičari pripisuju asimilatorske namjere, a oduzimaju zdrave pobude: Srbi će u Hrvatskoj biti etnički Srbi i kad (ako) postanu politički Hrvati. Ako će do toga ikada doći; zemlja u kojoj manjine službeno ne postoje, i u kojoj su svi stanovnici (politički) Francuzi, ima sve više problema da održi na životu političko-pravnu koncepciju o građaninu, u kome je Revolucija ujedinila sve razlike.
Francuska postaje, ili je već postala, pretijesna da pomiri sve skupine, i njihove različite identitete, koje su s njima uselile u tu zemlju. U državama-nacijama, formiranim nakon raspada Jugoslavije, malo se tko odaziva na lozinku o građanima: velikosrpska agresivnost, surovi ratovi i jaki nacionalizmi, gurnuli su nacionalne manjinske skupine, koje su ostale izvan granica novih država, na svojevrsni brisani prostor. Razlike iz građanske Francuske drukčije se ovdje manifestiraju: naš građanin je ili Hrvat ili Srbin, osim što je državljanin Hrvatske ili Srbije. Svi stanovnici Hrvatske nisu etnički Hrvati, niti svi Hrvati žive u Hrvatskoj; nisu ni svi stanovnici Srbije srpske nacionalnosti, niti svi Srbi – što je, inače, bio ratni cilj Beograda – žive u Srbiji. Ali, mudrost je kako uspostaviti skladni suživot unutar nacionalnih država, a problem kako (iz)graditi mostove između njih. Žele li davati dobar primjer svojim narodima, dvije vlasti će više učiniti ako rješavaju sporove nego da ih oživljavaju, dovikujući se kao da su piljarice koje nabijaju cijenu lošoj prošlosti. Kad se u Beogradu i dalje prave da je u 90-tim godinama agresija (na Hrvatsku) začeta po Duhu svetome, ili da je uopće nije ni bilo, oni i dalje bježe od vlastite odgovornosti i od istine koja im ne odgovara. Autoriteti veličine jednoga Camusa ili Mauriaca, u drugome vremenu ali u sličnim okolnostima, u svojoj su moralnoj skali na prvo mjesto stavljali istinu, na drugome pravdu, da se ne bi nastavljala mržnja i prakticirala osveta. Kad, pak, neki hrvatski krugovi – ne iz vlasti, što nije nebitno – prijete da će, poslije homoseksualnih brakova, na referendumski indeks staviti i političku zastupljenost Srba, pokazuju da su loša većina koja ne zna štititi manjine. Hrvatska ne može zanemarivati da se demokratska zrelost jedne države i društva mjeri se i po tome kako se odnosi prema političkim, etničkim, vjerskim, seksualnim ili rasnim manjinskim zajednicama. Inače će joj se vratiti kao bumerang. Gdje su manjine ugrožene, ni većina ne može biti sigurna.
ne postoje Hrvatski Srbi, vec Srbi iz Hrvatske...mada bi Hrvati voleli da nema ni jednih ni drugih