Prigodom posjeta državnoga tajnika Svete Stolice kardinala Pietra Parolina, uprava Hrvatskoga katoličkog sveučilišta (HKS-a) odlučila je objaviti Spomenicu o prvom desetljeću Hrvatskoga katoličkog sveučilišta, koju je uredio dr. sc. Emilio Marin i koja je nedavno predstavljena.
Ta Spomenica ne samo da višestruko zbunjuje nego to „prvo desetljeće“ predstavlja u iskrivljenome svjetlu. Spomenica ustvari predstavlja krivotvorenje i tako kratke povijesti HKS-a i, u najgrubljoj praksi totalitarnih režima, pokušava dirigirati pamćenjem. Ona to čini osebujnim uredničkim intervencijama i kratkim tekstom „Bilješka o početcima Hrvatskoga katoličkog sveučilišta. Dva malena povjerenstva za veliko Božje djelo“ (str. 239-242) koautora I. Šaška i G. Črpića, koji je trebao predstaviti povijest početka HKS-a.
>> U bazilici Presvetog srca Isusova služena misa zadušnica za Slobodana Praljka
Autori su nedvojbeno htjeli istaknuti važnost Povjerenstva za osnivanje katoličkoga sveučilišta u Zagrebu i formalno ustanovljenje Sveučilišta (ustanovljeno je 3. lipnja 2006. objavom dekreta „Luce vera illuminata“). Autori su u isto vrijeme htjeli da čitatelj zaključi kako se od 2006. do 2012. nije ništa događalo na i oko HKS-a.
Upravo to nije istina i urednik Marin htio je ispraviti tu neistinu umećući u Šaškov i Črpićev tekst sljedeću rečenicu: „Spomenimo na ovome mjestu, sada samo to da je dr. sc. Jure Krišto bio voditelj Studija povijesti, koji je prvi započeo radom“. No, ta urednikova umetnuta rečenica još više zbunjuje umjesto da objašnjava.
Čitatelj se, naime, mora pitati: Kako je taj Krišto „prvi započeo radom“?, čijim dopuštenjem?, kada?, zašto samo on?, što se dogodilo s drugim Studijima? Ako je „prvi započeo radom,“ zašto urednik želi spomenuti „samo to“? Hrvatsko katoličko sveučilište uistinu je počelo s radom 4. listopada 2010., o čemu je Glas Koncila objavio članak. Štoviše, među slikovnim prilozima na kraju Spomenice nalazi se fotografija s potpisom „Kardinal Josip Bozanić, prvi rektor mons. Ivan Šaško, voditelj Studija povijesti Jure Krišto s nastavnicima, namještenicima i studentima u ak. god. 2010./2011.“ (str., 311). Priređivači Spomenice, međutim, nisu željeli da to bude uočeno i da se to pamti i zato u njoj nema govora kardinala Bozanića na početku rada Sveučilišta 2010., nema govora rektora I. Šaška i govora voditelja Studija povijesti J. Krište, iako članak u Glasu Koncila donosi opširnije izvatke iz njih. Umjesto toga, urednik donosi pozdravne govore Velikoga kancelara i novoga Rektora iz 2012. (!) i nadalje.
Time se nedvojbeno umanjuje ili potpuno zanemaruje rektorska služba mons. Šaška. Ostaje nedokučivom tajnom zašto mons. Šaško i sam u tome sudjeluje. Možda je prvotni cilj brisanja iz povijesne memorije bio prvi voditelj prvoga studija na prvome katoličkom sveučilištu J. Krišto, a prvi rektor samo kolateralna žrtva. Iz svega je nedvojbeno to da sadašnje vodstvo HKS-a svjesno krivotvori povijest svoje ustanove. Iz podsjećanja na najvažnije momente razvoja HKS-a vidjet će se da to drukčije nije ni moglo biti. Zagrebački nadbiskup Josip Bozanić osnovao je Povjerenstvo za osnivanje katoličkoga sveučilišta u Zagrebu 6. siječnja 2005. u sljedećem sastavu: Ivan Šaško, profesor liturgike na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, u svojstvu predsjednika, Ivan Koprek DI, profesor na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu, u svojstvu potpredsjednika, Vlado Šakić, direktor Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu, Maja Štambuk, pomoćnica direktora istoga Instituta i Gordan Črpić, ravnatelj Centra za socijalni nauk Crkve pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji, u svojstvu članova.
Valja istaknuti da je izbor nekih članova Povjerenstva za osnivanje katoličkog sveučilišta izazvao kritike i žestoke prigovore vodstvu zagrebačke Crkve. To se ponajprije odnosilo na izbor člana V. Šakića i Maje Štambuk. Isticalo se, naime, da je Šakić u komunističkome sustavu bio zadnji šef odsjeka za preodgoj zatvorenika u Republičkom sekretarijatu za upravu i pravosuđe SR Hrvatske u posljednjem mandatu dok je ministar bio Ivan Fumić, bivši sudac koji je osuđivao hrvatske „disidente“ i „nacionaliste“ na dugogodišnje zatvorske kazne zbog „verbalnoga delikta“.
Maja Štambuk, pak, bila je aktivna članica Partije. Više nego ulogama tih dvoje ljudi u prošlosti, kritike su bile upućivane crkvenome vodstvu zbog pomanjkanja objašnjenja kriterija kojima se Crkva vodila u odabiru ljudi u tako važno povjerenstvo za projekt u organizaciji Katoličke crkve. Iako je uredništvo Glasa Koncila branilo crkveno vodstvo, ponajprije kardinala Bozanića, ali i „ljude s bremenom prošlosti“, bivša žrtva komunističkoga sustava i njegovih „odgojnih metoda“, poput Ivana Zvonimira Čička, nije se slagala s takvim opravdanjima i ocijenila je da su oni koji su „prilagodljivi svim političkim sustavima i vremenima… kameleoni koji su od politički podobnih komunističkih pendrekaša postali gorljivi Hrvati katolici“. On je svoje napise o tome nazvao „Šakićijadom“.
Od početka se zamišljalo da bi Studij povijesti morao predstavljati okosnicu budućega Sveučilišta i računalo se s Hrvatskim institutom za povijest. Vodstvo Instituta pristalo je na suradnju i imenovalo J. Krištu da u ime Instituta sudjeluje u organiziranju Studija povijesti na HKS-u. Uskoro su bili određeni i voditelji triju studija: povijesti (Krišto), psihologije (Šakić) i sociologije (Črpić). Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta izdalo je 9. srpnja 2008. dopusnicu kojom se odobravaju sveučilišni studijski programi na HKS-u. HKS je 31. svibnja 2009. objavio poziv za upis studenata na tri studijska programa u akademskoj godini 2009./2010. U lipnju je privremeni rektor I. Šaško organizirao susret s kardinalom Bozanićem, na kojemu su bili svi predviđeni pročelnici Studija i profesori.
Posve nenadano, sastanak se pretvorio u pobunu i kaos. Najčudnije je bilo to što su dvojica predstavnika bivšega Povjerenstva za osnivanje Sveučilišta, Šakić i Črpić, bili predvodnici pobune protiv zamišljene koncepcije Sveučilišta, statuta, velikoga kancelara te rektora. Kao predviđeni pročelnik studija povijesti, Krišto je iskazao neslaganje s takvim reakcijama i s njihovim iznošenjem u tome svečanom trenutku, a podržali su ga i predviđeni predavači s Hrvatskog instituta za povijest.
No, Šakić i Črpić otvoreno su i odlučno izjavili da ne mogu sudjelovati na Sveučilištu kakvo je zamišljeno i to je označilo kraj sastanka, ali i procjenu da je to kraj ideje katoličkoga sveučilišta u Zagrebu.
Nekoliko dana nakon „velikoga razlaza“, kardinal Bozanić pozvao je Krištu i pitao bi li pristao da Sveučilište započne radom samo s jednim studijem, studijem povijesti. Krišto je pristao i Sveučilište je počelo s radom 3. listopada 2010. Veliki je kancelar 8. ožujka 2010. osnovao Poslovni odbor Hrvatskoga katoličkog sveučilišta (PO) za vođenje poslova upravljanja Sveučilištem. Sastav PO-a bio je sljedeći: Stephen Nikola Bartulica, Ante Crnčević, preč. Ivan Hren, Ivan Koprek, Jure Krišto, Damir Prišlin Krbavski, Danica Ramljak i Željko Tanjić. Krišto je bio izabran za predsjednika PO-a, a rektor Šaško je bio član po svojoj dužnosti. PO je vodio poslove oko uprave Sveučilištem.
Ako je bilo kakve dvojbe o sudbini prošlih povjerenstava, time su ona definitivno postala dio povijesti, dakle i ona „dva malena povjerenstva“ o kojima je riječ u Spomenici. Za povijest HKS-a važno je spomenuti još samo to da je na mjesto I. Šaška, koji je u međuvremenu postao i pomoćni biskup Zagrebačke nadbiskupije, na početku šk. god. 2011./2012. došao Ž. Tanjić. Prvi korak novoga rektora bilo je ponovno angažiranje Šakića i Črpića u vrhu uprave Sveučilišta.
Ne znam je li time iznenadio kardinala Bozanića, ali je mnoge koji su bili upoznati s njihovom ulogom u ranijim događanjima šokirao. Dr. Krišto ubrzo je shvatio da se i od njega traži odstupanje, što je službenim dopisom rektoru 20. veljače 2012. i učinio. Mnoge okolnosti, za koje nemamo mjesta za iznošenje, upućuju na to da je zamisao nekih ljudi koji su ušli u Povjerenstvo za osnivanje katoličkoga sveučilišta i onih koji su se na brod ukrcali kasnije, bila korištenje Sveučilišta za osobne probitke. Povratnici, novodošli, prijatelji i članovi obitelji deklarirali su svoja „prava“ i zauzeli privilegirane pozicije.
Šakić se zadovoljio zapošljavanjem svojih dviju kćeri na dva studija na HKS-u, jedne od njih čak na mjestu pročelnice studija psihologije, što znači da je zauzela očevo mjesto. Spomenica je, dakle, pokušaj i istisnuća iz priče o HKS-u ljudi koji su vjerovali u ideju katoličkoga sveučilišta u Hrvatskoj i podmetnuli leđa za njezino ostvarenje – bez očekivanja ortačkih udjela. Jasno je također da se deseta obljetnica HKS-a može obilježiti ili 2016. (obljetnica osnutka) ili 2020. (obljetnica početka rada).
U mojem, a koliko znam i u kraju Jure Kriste, za njega bi se reklo da je " primislio ". Jednostavno, od previse ideja i misli poceo je odqvno strapati, te je postao jedan od najvecih oponenata pokusajima da sese dokine monopol budaka,zakoseka,jovica,jakovine,klasica i slicnih "perjanica" imbex ideologijr. Kristo je previse tast covjek a to je dokazao i u ,primjerice, slucaju Barisic u kojem je jasno da je bio lazov kao i ultraljevica sa cijim se stajalistima poistovjetio. Stoga je licemjeran kada podlo navodi cinovnicko radno mjesto Vlade Sakica.