Je li genijalni Albert Einstein revizionistički znanstvenik? Dakako da jest. Jer je svojim istraživanjima, svojom genijalnošću uma pomaknuo granice znanosti koje su do danas ostale netaknute. Je li Nikola Tesla revizionistički znanstvenik? I on je također takav, jer je svojim istraživanjima, eksperimentima, također genijalnošću uma, toliko toga otkrio da nam je danas nezamisliv život bez njegovih otkrića. Znači, znanstvenici su svi revizionisti? Dakako da jesu, jer je znanost u svojoj biti revizionistička! Kako možemo zamisliti bilo kojeg znanstvenika, na bilo kojem polju, koji istražuje, eksperimentira, dovodi do novih spoznaja, mijenja svijet, mijenja naš pogled na svijet, na određeno područje a da pritom nije revizionist? To se podrazumijeva!
Cijeli je ljudski vijek jedna velika revizija. Jer čovjek uči dok je živ, i mijenja se, mijenja određene poglede, pa tako i čovječanstvo otkad postoji. Naš veliki pjesnik Petar Preradović davno je, u 19. stoljeću, spjevao: “Stalna na tom svijetu samo mijena jest!”. I sve je rekao u jednoj rečenici. Zašto sve ovo? Zato što se već godinama, tamo od 1990. godine, ranije još u emigraciji, u Hrvatskoj i među Hrvatima barata sintagmom revizije povijesti. Dok jedni traže reviziju povijesti kako bi se učila povijest kakvu nismo mogli znati do 1990. godine, u čemu se onda ide i u pretjerivanje i krajnosti, dotle oni drugi nabacivanjem o reviziji povijesti žele što više zaustaviti protok novih spoznaja o događajima do 1990. godine. Tako se na povjesničare već godinama nabacuje blato kad ih se naziva revizionistima, baš kao što su se za vrijeme komunističke Jugoslavije nabacivale etikete nacionalista, klerofašista i slične, čime je čovjek odmah bio eliminiran iz društva, zabranjen mu znanstveni rad, javno djelovanje... Znanstveniku je to ravno ubojstvu! Zašto je Franjo Tuđman postao komunistički disident? Zašto je završio u zatvoru nekadašnji partizan, komunist, Titov general? Zato što se kao znanstvenik usudio povijest podvrgnuti reviziji. Zato što se usudio u pitanje dovesti jugokomunistički mit o Jasenovcu i broju njegovih žrtava, i općenito o žrtvama Drugoga svjetskog rata. Zato je postao zločinac za režim. I ne samo on. Ali je on najzvučnije ime takvog pogroma.
Što se dogodilo Tuđmanu
Zašto je i povijest revizionistička znanost, kao i svaka druga? Kako bi bilo kad bi povjesničari istraživali po arhivima i otkrivali neke nove, dotad nepoznate detalje o nekim osobama, događajima, vremenima, i to ne bi objavili? To bi bio zločin nad znanošću! Kako bi uopće bilo da postoje arhivi u kojima ne bi bilo ničega novog? Zašto bi nam onda uopće arhivi trebali? Ako nam ne trebaju nove spoznaje koje s vremenom izađu iz arhiva, zašto onda arhive ne bismo zatvorili, a dokumente spalili, uništili? Znači, jednom zauvijek treba reći da povijesno istraživanje nužno vodi i reviziji povijesti. Ali ono istraživanje koje je savjesno, profesionalno, nepristrano, objektivno, i koje ne vodi negaciji zbivanja koja su se očito i činjenično dokazano dogodila. Revizija povijesti u negativnom smislu, što je zapravo njezina negacija, bila bi kad bi netko tvrdio i pisao da se nije dogodio holokaust, da se nije dogodio Jasenovac, da se nije dogodio Bleiburg... Isto je tako negativna konotacija povijesne revizije kad se ide raditi selektivno, ideološki i politički pristrano, s predumišljajem, pa kad određene nove okolnosti u prvom redu služe za relativiziranje utvrđenih zbivanja, primjerice zločina u Drugome svjetskom ratu i poraću, bilo na strani ustaša, bilo na strani partizana/komunista.
Jedno je sigurno, da je hrvatska historiografija potrebna što većeg revizionizma! I ne samo hrvatska nego sve historiografije naroda i zemalja koje su do 1990. živjele pod komunističkom čizmom, u totalitarnom režimu. Kako se, recimo, u bivšoj Jugoslaviji mogla objektivno istraživati istina ako se uopće nije znalo o Bleiburgu i Križnom putu? Ako se prešućivao Goli otok? Ili, kako se u Jugoslaviji mogao u pitanje dovesti mit o 700.000 ubijenih ljudi u Jasenovcu za vrijeme NDH? Već sam napisao što se zbog toga dogodilo Tuđmanu. I niz je takvih primjera. Jer režimi, bilo kojeg predznaka, ne dopuštaju objektivnu povijesnu istinu i njezino istraživanje. U Jugoslaviji se za sve pitalo partijske komitete. Zar i danas povjesničari u demokratskom, slobodnom društvu moraju biti pod pritiskom i prisilom političara i ideološki ostrašćenih povjesničara s obje strane te tako svoje spoznaje podvrgavati njihovim očekivanjima i traženjima? To bi bila najobičnija cenzura!
No halabuka oko revizionizma ide tako daleko da bi njezini trbuhozborci željeli zaustaviti bilo kakvo istraživanje i objavljivanje vezano uz NDH i ustaše, ili Ustašku vojnicu, pa čak i vezano za partizane i JNA, jer mi valjda za to nismo podobni. To je ta isključivost koju smo imali do 1990. godine, a pobornici Titova kulta ličnosti danas brane njegov režim i njegovo povijesno istraživanje upravo nabacivanjem takvih etiketa. Jedan je od najglasnijih u tome godinama bio i ostao Stjepan Mesić, iako je nepoznato odakle njemu ikakve kvalifikacije da se bavi povijesnom znanošću? Ili Ivi Josipoviću također? S druge pak strane, one krajnje desne, imamo istu situaciju, ali drukčijeg predznaka, gdje pojedinci imaju meki stav prema NDH i ustaškom režimu, relativiziraju, prešućuju...
Vojnom povjesničaru mr. sc. Amiru Obhođašu, jednom od autora knjiga o Ustaškoj vojnici koje su svojedobno bile prodavane u partnerstvu s Večernjim listom, i koje su napadane kao revizionističke, iako ih većina tih galamdžija uopće nije ni pročitala ili uopće ne zna čitati, nedavno je izašla nova knjiga na tu temu, u kojoj je progovorio upravo o reviziji povijesti. Obhođaš tako piše: „Moram napomenuti da radovi poput ovog ne predstavljaju ‘revizionizam’, u smislu optužbi s kakvima su se autori susretali nakon izlaska prvog dijela monografije i kada su ih u pojedinim medijima teretili za ‘izvrtanje povijesti’, već smo nastojali iznijeti nova saznanja do kojih smo došli izučavanjem izvornog arhivskog gradiva i time pridonijeti boljem razumijevanju ovog razdoblja hrvatske povijesti. Inače smatram da je uporaba pojma revizionizam u kritičkim osvrtima na historiografske tekstove prilično nespretno odabran jer je sama historiografija u svojoj biti ‘revizionistička’. Još je 1868. godine njemački povjesničar Johan Droysen zapisao da je povijest spoznaja ljudskog društva o sebi samom i da ne predstavlja ‘svjetlo i istinu’, već potragu za njom. Opći napredak društva odražava se i na njegovo sagledavanje i razumijevanje prošlosti, stoga će uvijek biti novih spoznaja i nijedno od poglavlja iz povijesti ne možemo smatrati konačnim i potpuno zatvorenim. Međutim, u društvu se svakodnevno susrećemo sa stvarnim pokušajima relativiziranja i iskrivljavanja zbivanja iz prošlosti, prešućivanjem pojedinih činjenica ili iznošenjem poluistina o njima. Ovakvi pokušaji prvenstveno su ideološke naravi a proizlaze iz potrebe da se za pojedine postupke u sadašnjosti traži opravdanje u događajima iz prošlosti, te se shodno tomu oblikuju njihova tumačenja a jednom tako oblikovano viđenje potom se više ne smije dovoditi u pitanje. Mislim da je nepotrebno naglašavati koliko je takav pristup pogrešan i da je zadaća historiografije sagledati događaje iz prošlosti što potpunije te ih nastojati razumjeti i objasniti kako bi se ta iskustva mogla dograđivati, a ne ponavljati. Ili kako je to kazao američki povjesničar John Lukacz, zadaća historiografa je: ‘...borba protiv svake vrste falsifikata, protiv raznih vrsta neistina te ukazivanje i otkrivanje istih na dobrobit svih nas. Pritom moraju biti svjesni da je potragu za istinom uvijek vezana uz krčenje kroz prašumu neistina...’
Dodir s prošlošću
Zadaća je to uistinu puno kompleksnija nego se na prvi pogled čini jer ljudska objektivnost ima svoja ograničenja pa tako i objektivnost povjesničara ili kako je to Johan Huizinga iznio u svom eseju ‘Ciljevi kulturne povijesti’: ‘U našoj povijesnoj svjesnosti postoji element od velike važnosti koji se najbolje može opisati kao povijesna dojmljivost ili kao dodir s poviješću. To je dodir s prošlošću, dodir koji je nemoguće posve utvrditi ili analizirati, a jedan je od mnogih koji omogućuju čovjeku da nadiđe sebe i iskusi istinu. Objekt ovog osjećaja nisu ljudi kao pojedinci, teško da je to i mentalna slika koju zamišljamo u svomu umu. Ako uopće posjeduje oblik, onda je on složen i neodređen: zamišljanje ulica, kuća, zvukova i boja ili ljudi koji se kreću ili ih se pokreće. Tako ostvareni dodir s prošlošću može ostaviti vrlo uvjerljiv dojam stvarnosti. Povijesna spoznaja nije ponovno proživljavanje prošlosti. već razumijevanje svijeta na način kao što se sluša i spoznaje glazba.’”
Mlada slovenska političarka Eva Irgl održala je govor prošle godine na komemoraciji kod poznate Hude Jame, simbola komunističkih zločina, gdje je progovorila i potrebi revizije povijesti: „Revizija povijesti mora se provesti. I to revizija povijesti ne zbog političkog revanšizma ili krivotvorenja činjenica. Jednostavno, zbog potrage za istinom i pravdom. Jednostavno stoga što nemaju i ne mogu imati isključiva prava na svoje tumačenje oni koji su nakon rata nasilno preuzeli vlast, kao ni njihovi današnji politički nasljednici. Tko im daje pravo da se ponašaju kao da imaju isključivo pravo na sadržaj povijesti? Tko su ti ljudi koji nam svaki put kad poželimo otvoriti temu poratnih smaknuća i rasvijetliti okolnosti povijesnih činjenica, mašu kako oni neće dopustiti reviziju povijesti? To da zaštitiš dostojanstvo žrtava i njihove rodbine tako što ćeš omogućiti da se sasluša i zapiše i druga strana događaja ne predstavlja krivotvorenje povijesti, nego tvori etičko ponašanje, koje u sebi nosi povijesni spomen koji moramo odgovorno ostaviti našim potomcima. Jedine vodilje sviju nas, kod tih pitanja, morale bi biti istina i savjest. Povijesna istina je nedvojbeno ona koja obilježava sadašnjost i postavlja temelje budućnosti, zato mora u svome istraživanju odgovornosti vazda težiti što potpunijoj slici i obradi događaja. Posebice kako bi se izbjeglo da se nove naraštaje nastavi nepravedno etiketirati zbog kaznenih osuda djela njihovih predaka.“
Zaključno, u nas je veliki problem što politika još uvijek povijest koristi za dnevnopolitičke obračune, ali i za zavadu ljudi, za bacanje ideološke magle, za bacanje kostiju narodu oko kojih se narod neprestano glođe. Jer se radi po onoj staroj rimskoj – zavadi pa vladaj! Povijest konačno treba prepustiti povjesničarima kao i svako drugo područje znanosti. Država samo treba osigurati što bolje uvjete za istraživanje, kao i za sve druge znanstvenike. Politici je zadaća omogućiti nam što bolju sadašnjost i budućnost, a ne kopati po prošlosti. Također nam je potrebno što više dobrih, nepristranih, savjesnih povjesničara koji će istraživati i bez straha i autocenzure objavljivati svoje nove spoznaje. Samo takav pristup vodi ozdravljenju cijelog društva koje je danas teško bolesno!
