Ambroz Haračić uspio je oko jednostavne ideje okupiti svoje otočane i rezultat je fascinantan. Stvorio je neprocjenjivo bogatstvo od kojeg generacije dobro žive, a mnogi su se i obogatili. Da nije bilo Haračića, ruski kapital ne bi došao na otok.
Ni Gari Cappelli ne bi bio ministar turizma. Na Malom Lošinju živjelo bi se jednako teško kao što se živi na neuglednim otocima. Danas je teško povjerovati da je Mali Lošinj, nadaleko poznat po gustoj borovini, nekoć bio golet.
Dok Haračić nije utemeljio Društvo za uljepšavanje i pošumljavanje Malog Lošinja, koje je od 1886. u četiri godine posadilo 250-300 tisuća sadnica bora. I tako je pomorski otok postao turistička destinacija, jedna od vodećih u Hrvatskoj, zahvaljujući botaničaru i meteorologu Haračiću koji je znao što radi, i svoju viziju i strast znao je prenijeti na druge.
Za razliku od Haračića, Večernji list nije se prvi i jedini pitao kakvu Hrvatsku trebamo. Mnogi su to činili. U svakoj izbornoj kampanji stranke i političari nude svoje viđenje Hrvatske. Pa ipak nikad nitko do jučer nije to pitanje učinio društveno važnijim, kako zbog multidisciplinarnog pristupa, tako i zbog toga što je na jednom mjestu barem na jedan dan to postalo jednako važno i za vlast i za oporbu, i za lijeve i desne, i za državni vrh i vodeće stručnjake s različitih strateški važnih područja.
Temeljni značaj jučerašnje Večernjakove konferencije “Hrvatska kakvu trebamo” jest što se simbolično Hrvatska ujedinila oko toga koliko nam je važna budućnost zemlje i koliko je bitno da strateški važna pitanja rješavamo zajedno, neovisno o stranačkoj pripadnosti, ideološkim razlikama ili parcijalnim interesima.
Učinjen je prvi korak, Hrvatska je pokazala koliko joj je stalo i da postoji svijest o tomu da su neka važna pitanja iznad politike jedne stranke, jednoga političkog mandata, jedne generacije... Već samim odazivom na Večernjakovu inicijativu sudionici su pokazali ne samo da je konsenzus oko strateški važnih tema moguć, već da je nužan, jer bez toga sasvim sigurno nećemo dobiti Hrvatsku kakvu trebamo.
Svekolike različitosti su bogatstvo, pa i različiti interesi, ali postoje pitanja oko kojih je nužno zajedništvo, a to znači zajedno definirati temeljne probleme, te ih zajedno i rješavati. Demografija ili obrazovanje moraju biti jednako značajan problem za sve, umirovljenike i mlade, i za one koji imaju ili nemaju djecu, i za poslodavce i za sindikate, i za bogataše i za socijalu, i za zdrave i za bolesne...
Nemamo li svijest o tomu, i najbolje politike suočavat će se s brojnim otporima, ili će različiti populisti i/ili egoisti lakše provoditi svoje asocijalne i skupe politike koje dodatno urušavaju sustav. Definiranje strateških odrednica je važno i zbog stvaranja klime, kulture ponašanja koja treba prožeti sve segmente društva kako bi se stvorila kritična svijest o tomu kako svatko u svom okružju može dati svoj doprinos.
Mala zemlja kao što je Hrvatska teško se nosi s posljedicama stalnih promjena, nerijetko iracionalnih, ničim opravdanih i stranački motiviranih. Inače se gubi fokus. Stoga je iznimno važno definirati ciljeve koji su za sve u Hrvatskoj jednako važni.
Tako je u famoznom danskom primjeru uspješnosti lokalne samouprave, svojedobno provedena reforma temeljem koje je broj lokalnih jedinica 2007. smanjen s 275 na 98 uz niz drugih pratećih izmjena. Bio je to rezultat svestrane rasprave, dogovora oporbe i vlasti koji su potpisali i sporazum o provedbi, a uzgred sve je krenulo četiri i pol godine ranije kad je danska vlada odlučila imenovati - povjerenstvo.
Ono je nakon 15 mjeseci ponudilo različite modele reforme javnog sektora. Kod nas se povjerenstva ne uspiju okupiti niti na prvoj sjednici, a po medijima se već mogu čitati na desetine analiza njihova rada, dakako, isključivo negativno intoniranih.
Čak i kad povjerenstvo zadovoljava temeljni kriterij pluralističkog sastava kao što je slučaj s Vijećem za nedemokratske režime. Različiti pristupi različitih političkih opcija oko strateški važnih pitanja dovode do otpora, entropije, promjena s promjenom vlasti, rascjepkanosti sustava, neusklađenosti, neupravljivosti...
Stoga, ako smo se dogovorili da nam je jako važno kakvu Hrvatsku trebamo, sljedeće je pitanje kakvi nam ljudi trebaju da to ostvarimo, a prije svega, kakvi lideri. Vidjeli smo i čuli slatkorječivih, s kojima se pokazalo da im nije cilj Hrvatska nego ego i vlastita stranka, ili koji su iskreno htjeli, ali nisu znali ili mogli, ili koji su znali, ali nisu imali strasti ili moći da provedu to što znaju.
Za strateške projekte nužni su ljudi s vizijom, znanjem i strastvenom vjerom u to što rade za opće dobro. Trebaju nam ljudi poput Ambroza Haračića koji će saditi borove.
>> Tuđman: Sumnjam da ćemo opet ratovati s okruženjem dok smo mi živi
