Potkraj 1960-ih i početkom 1970-ih formulirana su osnovna načela
transpersonalne psihologije. Bio je to pokušaj stvaranja neusporedivo
šireg modela ljudske psihe od dotadašnjeg, koji se oslanjao na
zapažanja suvremenih istraživača svijesti i velikih duhovnih tradicija
svijeta. Transpersonalna psihologija poštovala je obredne i duhovne
tradicije drevnih i domorodačkih kultura, kao i različite ezoterične i
mistične sustave vjerovanja, a u psihologiju je uvela izazove iz
istraživanja psihodelika, antropologije, iskustvenih psihoterapija,
proučavanja meditacije i drugih, tzv. holotropskih stanja svijesti.
Novu disciplinu optuživali su da je neznanstvena, iracionalna, pa čak i
“iščašena”. No, pioniri transpersonalne psihologije, uvjereni u svoje
ideje, s velikim su zanimanjem pratili revolucionarna znanstvena
otkrića u drugim disciplinama tražeći potvrde svojih vizija i
istraživanja. Jedno od otkrića koje je privuklo pozornost zbog
mogućnosti davanja čvrste znanstvene osnove za transpersonalnu
psihologiju bilo je ono načela u optičkoj holografiji.
Točnije, radilo se o holografskom modelu mozga, koji je razradio Karl
Pribram, te o teoriji holokretanja Davida Bohma. Ta dva sustava
mišljenja bacala su novo svjetlo na mistična iskustva i mnoge
transpersonalne pojave otkrivanjem prethodno nepoznatog i nepojmljivog
paradoksalnog odnosa između dijela i cjeline.
U vrijeme oduševljenja holografskim postavkama pojavilo se
senzacionalno otkriće tehnologije holofonskog zvuka
argentinsko-talijanskog izumitelja Huga Zucarellija.
On je zaključio da postojeće teorije o sluhu ne mogu objasniti neke
bitne značajke čovjekove akustične percepcije i sposobnosti preciznog
određivanja izvora zvuka. Primijetio je da krokodili, životinje koje
nemaju gibak vrat, moraju okrenuti gornji dio tijela kako bi odredili
odakle dolaze zvuci. Ptice moraju zarotirati glavu. Sisavci mijenjaju
konfiguraciju svojih ušiju. No, ljudi mogu precizno odrediti izvor
dolazećih zvukova bez pomicanja glave ili mijenjanja oblika svojih
ušnih resica (što većina ionako ne može učiniti).
Jedno uho
Štoviše, mogu precizno lokalizirati zvuk čak i kada čuju samo na jedno
uho. Huga je to upozorilo da su tadašnje teorije – koje su pokušavale
objasniti stereofonsko slušanje i sposobnost lokaliziranja zvuka pomoću
usporedbe ulaznih podataka iz desnog i lijevog uha – netočne.
Zaključio je da sve izvanredne značajke akustične percepcije možemo
objasniti isključivo ako pretpostavimo da se ljudsko uho pri
lokaliziranju zvuka služi holografskim načelima te da nije samo
prijamnik već i odašiljač. I da pojedinci koji boluju od tinitusa –
patološke zvonjave u ušima – zapravo čuju zvuk koji odašilju njihove
uši. Pomno izbjegavajući bilo kakve tehničke pojedinosti koje bi
rasvijetlile tajnu otkrića, Hugo je objasnio da je tehnologiju
holofonskog zvuka razvio jednostavnim oponašanjem tog mehanizma.
Ključni dio Hugove tajnovite tehnologije bio je model ljudske glave
koju je odmila zvao Ringo. Na njoj su bili uređaji za snimanje ugrađeni
na točkama položaja ušiju. Ringo je bio zamotan u torbi od debelog
tamnog platna koje ga je skrivalo od očiju radoznale publike. Kabel
koji je izlazio iz Ringa vodio je do kutije s deset izlaza za
slušalice. Prilikom Hugove prezentacije publika bi istodobno mogla
staviti slušalice na uši i slušati Hugovu eksperimentalnu kazetu s
holofonskim snimkama.
Bilo je to začudno iskustvo. Hugovim načinom snimanja zvuka mogle su se
reproducirati nevjerojatne akustične pojedinosti širokoga spektra
zvukova s takvom životnošću, točnošću i preciznošću lokaliziranja da je
bez neprestane vizualne kontrole bilo upravo nemoguće razlučiti
percepciju snimljenih pojava od zbiljskih događaja u trodimenzionalnom
svijetu. Tipičan primjer toga bio je zvuk nadolazećeg kamiona.
Kada se snimka slušala sklopljenih očiju, tijela slušača su nagonski
poskočila u stranu da bi izbjegla udarac. No, to nije sve. Slušanje
Hugovih holofonskih snimki zaokupljalo je i ostala osjetila proizvodeći
široku lepezu sinestezija (stanje u kojem jedna vrsta osjetilnog
podražaja stvara percepciju u drugom osjetilu – najčešći oblik je
“slušanje u boji”, ali sinestezija može uključivati bilo koje osjetilno
područje).
Slušanje Hugove snimke zapošljavalo je sva osjetila. Zvuk škara koje
oponašaju šišanje kose davalo je realističan osjećaj šišanja, zujanje
električnog sušila za kosu proizvodilo osjećaj strujanja toplog zraka
koji puše kroz kosu, a slušanje zvuka šibice kresnute o kutiju za
šibice prenijelo bi viziju plamička te bi “odnekud” dopro miris gorućeg
sumpora. Slušajući senzualni glas žene koja šapuće u nečije uho,
slušatelj bi gotovo osjetio njezin vruć dah na licu. Još zanimljiviji
primjer pokazuje da se tom tehnologijom mogu prenositi ne samo opažanja
drugih osjetila nego i emocije, uključujući i mistične doživljaje.
Čudesni efekti
U jednom je eksperimentu nekoliko ljudi uzelo derivat psihoaktivnog
amfetamina te sjelo u krug i pjevalo indijsku mantru “om”. Ljudi koji
su slušali holofonski snimak tog događaja tvrdili su da su doživjeli
efekte te opojne tvari, poput vizija natprirodnog svjetla i osjećaja
jedinstva sa svemirom.
Činilo se da čudesni efekti holofonije bacaju novo svjetlo na važnu
ulogu zvuka u duhovnim tradicijama i ezoteričnim školama, poput
mističnih i magičnih svojstava koja su Hebreji i drevni Egipćani
pripisivali zvukovima njihovih alfabeta, ili na važnost zvuka u
tantričkoj znanosti, umjetnosti i obredima i sl. Počele su rasprave o
važnim teoretskim i praktičkim implikacijama koja otkrića holofonskog
zvuka mogu imati u tehnologiji virtualne stvarnosti, u fiziologiji i
patologiji slušanja, u psihijatriji, psihologiji i psihoterapiji, u
sferi filma, televizije i drugih oblika zabave.
No, Hugovi kruti stavovi o budućnosti holofonske tehnologije bili su
ozbiljna prepreka za njezinu širu primjenu. Ustrajao je na tomu da
zadrži potpuni nadzor nad načinom na koji će se njegov izum koristiti,
tko će ga koristiti i u koju svrhu. Želio je biti posve siguran da neće
doći ni do kakve zloupotrebe. Takvo divljenja vrijedno stajalište nije
bilo realistično i korisno u pregovorima s kompanijama koje su
holofonski zvuk htjele približit široj javnosti.
Hugova zabrinutost još je narasla kad se našao na pretpremijeri
SF-filma Brainstorm, koji priča o dvoje znanstvenika, računalnom
genijalcu i briljantnom istraživaču mozga, koji su osmislili uređaj što
može snimati ljudska iskustva i omogućiti drugim ljudima da ih dožive.
Kacigu koja to dopušta lako se moglo prepoznati kao mnogo složeniju i
sofisticiraniju inačicu Hugove tehnologije.
U filmu su taj izum iskoristili opaki ljudi u komercijalne i vojne
svrhe. Gledajući film, u Hugu su se pojačale bojazni o zloupotrebi
njegova revolucionarnog uređaja. U konačnici, ta izvanredna naprava u
svijetu nije prihvaćena s oduševljenjem kakvo su očekivali pioniri
transpersonalne psihologije, čemu je možda kumovao i Hugov kruti stav
prema komercijalizaciji vlastita izuma.
POGLED S RUBA ZNANOSTI
