Nemalo nas je jučer na društvenim mrežama iznenadio - atraktivan dizajnom i ponešto natrpan porukama - plakat aktivističkog kolektiva REBEDU (Rebellious education – Pobunjeničko obrazovanje) koji, koliko pratim, već po treći put organizira četverodnevni skup novinara i intelektualaca u Dubrovniku (7-10 III.). No, na malo širi, drugi pogled, jasno je da se radi o aktualnim političkim temama (od slobode i nacionalizma do cenzure i natrag) koje muče postjugoslavensku regiju pa na tribinama i promocijama koje se izmjenjuju na skupu pod znakovitim naslovima sudjeluju sve uvaženi i osvjedočeni stjegonoše slobode i prosvjetiteljstva u nas.
Reklo bi se - usual suspects naše lijeve misli, od Budena do Dežulovića preko Gudževića i Drage Bojića. Ove je godine program još i s naglaskom na golemu ostavštinu Predraga Lucića, a sve se, kao i prošlih godina odvija pod dirigentskom palicom agilnog aktivističkog intelektualca i umjetnika Pere Mrnarevića koji je i osnovao REBEDU, simbol kojega je dopadljiva crvena zastavica s lastinim repićem preuzeta od pomorskog simbola za prijevoz opasnih tereta na brodovima.
Paket i pol - atraktivno, aktualno, hrabro i simbolično! Fantastično! Došlo mi je da zamijenim avionsku kartu za Dubrovnik koju imam za tjedan poslije jer raskrinkavanje i razbijanje te razglabanje nad društveno konstruiranim patološkim mitovima je nešto što me doista zanima, a koga pametnog ne bi? Pa gdje je onda kvaka? U nevjerici. I šoku. Doista vam se zavrti u glavi kad pročitate sve te kićene naslove tribina i uz njih pripadajuća imena sudionika pa spoznate da baš ni jedne jedine žene nema među 16 dičnih muških glava navedenih na plakatu.
Baš nijedna žena po mišljenju organizatora ne zna u ovoj zemlji i šire u regiji, govoriti na sljedeće teme: Kupi mi, mama, jedan mali rat!, U raljama nacionalizma, Strani plaćenik, a domaći izdajnik, a naročito ne na onoj naziva Na strani potlačenih? Nema ni žena koje bi na promociji razglabale o Frakturinoj knjizi Zorana Predina Bezgrešnak? Evo, ja ih za svaku navedenu temu (naročito za onu bajkovito zamišljenu Strana plaćenica, a domaća izdajnica – može i tako, zar ne?) znam barem 5, ako ne i 10. Povjesničarki, profesorica, doktorica znanosti, glumica, redateljica, dizajnerica, spisateljica, novinarki, feministkinja sviju vrsta pa čak i političarki, zašto ne? Znam čak i mnoge radnice, blagajnice i umirovljenice koje imaju što reći, znam takve i u Dubrovniku i u Dubrovačko-neretvanskoj županiji.
One koje na svojim radnim mjestima i u javnosti djeluju kao neka vrsta profesorica tog, i meni dragog Mrnarevićevog pobunjeničkog obrazovanja. Izgleda međutim da eto, on, za takve ne zna. A to što je znao za tek po jednu prošle i pretprošle godine (jer na ta sam dva izdanja REBEDU-a izbrojila preko 20 muških glava i samo dvije ženske) i nije neka utjeha, dapače. Jer kako drugačije protumačiti njegov mizogini odgovor na sinoćnji komentar iskreno očajne novinarke Ivane Dragičević, na njegovom FB profilu: Dakle, siđi sa zamišljene superiorne pozicije i prestati glumit moralnu vertikalu jer to nisi. I onda: nisi ti meni nikakva šefica, niti ja takvu u životu imam, pa da mi mi određivala što ću organizirati i koga ću zvati na događaje.
I to je sva istina koju moramo znati o Peri M. i njegovom revolucionarnom društvu istomišljenika, od kojih se još nitko nije oglasio protiv njegove, za mene iznenađujuće negativne prakse. Ostaje nam najprostijom dedukcijom zaključiti da se 8. marta neće u slobodarskom Dubrovniku raspravljati o femicidu u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji u prošloj godini, neće ni o onih 140 ubijenih njujorških žena na taj dan 1857. godine. Nismo valjda ludi svi mi dični ljevičari, a u stvari pravi pravcati mudolozi, spomenuti 1908. godinu i 15 000 žena koje marširaju kroz New York tražeći bolje plaće i bolje uvjete rada pod sloganom Kruha i ruža, u kojem kruh simbolizira ekonomsku sigurnost, a ruže bolju kvalitetu života.
POVEZANI ČLANCI:
Ma nećemo valjda gubiti vrijeme u najljepšem gradu na svijetu, čak štoviše u jednom od najljepših teatara na Mediteranu s Danom žena ustanovljenim na Drugoj međunarodnoj konferencija žena na taj dan 1910. u Kopenhagenu, a na inicijativu Klare Zetkin, liderice njemačkih socijalista i ženskog radničkog pokreta. Nećemo ni slučajno beknuti o činjenici da je 1912. preko milijun ljudi u Austriji, Danskoj, Njemačkoj i Švicarskoj marširalo za žene, u Francuskoj tražilo pravo glasa, u koje spada i pravo da budu izabrane, a nakon njih isto su to zatražile i žene u Holandiji, Švedskoj pa u Rusiji. Baš nas briga, nas ljevičare s dna kace u kojoj nam se gade primitivni klečavci s trgova hrvatskih gradova što smo i mi u Jugi dobile pravo glasa i biranja 1945., i što smo tamo neku daleku 1975. proglasili međunarodnom godinom žene.
Eto nas tu, na toplom, u kaci, bljujemo po nacionalizmima, a usput s istom strašću vulgarno i po ženama na mrežama. Svaki opravdani komenatar na račun neopreznih mrnarevića koji ne shvaćaju u čemu je problem proglasimo odmah hajkom umjesto da se prisjetimo good old Clare Zetkin i njezinih babaca koje kažu: dok se muževi bave svojim igrama i šute, naša je dužnost da same dižemo glas do neba za svoje ideale.
Ili da ipak otputujemo na neobavezni vikend u Dubrovnik, za bit’ ures i dika lijevog muškog vikenda, aplaudirat im, usput oprat čarape pa uzet lijericu i u kolo, uvij-izvij, obrni-okreni. Treće nema.
Opet mi se upali YU- dozimetar.