Obljetnica pada Vukovara prvi put će se danas obilježavati i u Europskom parlamentu. U sjedištu EP-a u Strasbourgu, u organizaciji jednog hrvatskog i jednog njemačkog eurozastupnika (Davora Ive Stiera i Bernda Posselta), večeras se otvara izložba “Vukovar – europska poruka mira”. Neće to biti središnji događaj tjedna u Strasbourgu, neće vjerojatno izazvati ni velik interes europskih medija osim hrvatskih, ali bit će događaj ispunjen važnom simbolikom. I među europarlamentarcima, a i među stranim dopisnicima u Bruxellesu, ima “veterana” koji su prije 22 godine dizali svoj glas upozoravajući na žrtvu Vukovara. Jedan mi je engleski novinar, dopisnik iz Bruxellesa koji je u ove dane prije točno 22 godine izvještavao iz Vukovara, u razgovorima uoči 1. srpnja 2013. rekao da ne treba zaboraviti koliki je put Hrvatska prošla: prije dva desetljeća, rekao je, na mjestima poput Vukovara bilo je prilično nezamislivo da samostalna Hrvatska jednog dana postane punopravna članica EU i NATO saveza.
Prije dvije godine jedini predstavnik Međunarodnog odbora Crvenog križa koji je bio na terenu u danima pada Vukovara podijelio je s nama svoje svjedočanstvo, a kao razlog pristanka na javnu ispovijed nakon toliko godina šutnje naveo je uvjerenje da se nakon dva desetljeća puno toga mijenja. Dvadeset godina je vrijeme nakon kojeg događaji zaista ulaze u područje povijesti i ne bi trebali, rekao mi je tada Nicolas Borsinger, utjecati na svakodnevni život ljudi na jednak način kao prije. “Zamislite kako je to bilo 8. svibnja 1965., 20 godina nakon završetka II. svjetskog rata. Svijet je zaista išao dalje”, rekao je tada čovjek kojeg smo svi zapamtili iz videosnimke na kojoj se vidi kako ga major Veselin Šljivančanin sprečava da dođe do bolnice iz koje u tom trenutku odvode ranjenike u smjeru Ovčare.Svijet je otišao dalje. A opet, i nije. Zakonska obveza uvođenja ćirilice u Vukovar, koja je automatizmom stvorena nakon posljednjeg popisa stanovništva, otvorila je stare rane.
Ovih dana ponovo sam gledao jedan drugi video, ne onaj sa Šljivančaninom koji zaustavlja humanitarca na prilazu bolnici, nego onaj u kojem kolona Vukovaraca izlazi nakon pada grada iz smjera Mitnice. Postoji jedan segment te snimke, u trajanju od ukupno 78 sekundi, koji nikad nije bio u središtu pozornosti medija, nikad nije analiziran, a sadrži u sebi esenciju svih osjećaja koji se miješaju u vukovarskoj tragediji.Stariji čovjek hoda u koloni i čuje ga se sve glasnije dok prilazi kameri. “Ovo je moja zemlja”, zastaje i govori vojnicima JNA koji ga okružuju. “Što me izgoniš? Ubij me! Nemoj me iz moje zemlje izgoniti! Ubij me”, zahtijeva čovjek u strahovitom gnjevu u kojem prkos prevladava nad strahom. Jedan hrvatski gardist, branitelj s Mitnice koji je sudjelovao u organiziranju predaje i izlaska civila nakon pada grada, pokušava smiriti incidentnu situaciju: “Odvedi ga... Nemoj praviti probleme, zašto praviš probleme”, pomirljivo govori onom čovjeku. Tren kasnije, kamera već snima lice sredovječne žene koja je svjesna koliko malo treba da vojnici JNA udovolje pozivu “ubij me” i, s usiljenim dobrohotnim smiješkom iza kojeg se svejedno nazire čisti strah, govori pomirljivo: “Samo (idemo) naprijed, samo naprijed”.
Tren kasnije, pred kamerom je već jedna starica s crnom maramom, a jasno se čuje ženski glas paničnog tona: “Šta rade od nas!” Netko opet, u strahu od incidenta, umiruje dobacujući: “Šuti”.Intenzitet ljudskih osjećaja koji se vide u tih 78 sekundi obični ljudi uglavnom i ne vide svojim očima, a kamoli prožive. Strahote koje su proživjeli Vukovarci teške su za pojmiti, ali bile su vrijedne apsolutnog poštovanja tada, i vrijedne su apsolutnog poštovanja danas. Njih danas treba razumjeti, njihove posebne želje treba uvažavati. Zbog toga Vukovar možda i treba biti proglašen mjestom posebnog pijeteta. S druge strane, u koloni civila prije 22 godine kamere su zabilježile i izjavu jedne mlade Vukovarke koja na tečnom engleskom stranim novinarima u suzama govori: “Poubijali su sve naše prijatelje, ali mi nismo krivi, mi nismo htjeli rat. Mi samo volimo ljude, ne ubijamo ih. I mi ih i dalje ne mrzimo. I dalje ih ne mrzimo...”Ako je netko to mogao izjaviti u koloni stradalnika 18. studenoga 1991., taj osjećaj da ih “i dalje ne mrzimo” mora biti prisutan i u koloni sjećanja danas.
>> Diljem Hrvatske pale se svijeće i odaje počast Vukovaru
"Zbog toga Vukovar možda i treba biti proglašen mjestom posebnog pijeteta". Tomislave, nakon uvodnog dijela teksta , zašto taj "možda"? Čovjeće, ne možeš biti "homo duplex", trebaš se odrediti, barem danas,