Da je svijet pravedno mjesto, njime bi upravljali ljudi poput Lane Prager. Vjerojatno vam je promakla informacija tko je Lana Prager, 24-godišnjakinja koja je zbog rijetke bolesti okoštavanja mišića, tetiva i vezivnog tkiva od osme godine u invalidskim kolicima. Sve to nije bila prepreka ovoj jakoj djevojci da završi srednju školu pa diplomira i magistrira na grafičkoj tehnologiji, bez obzira na to što je društvo davalo sve od sebe da je u tome spriječi.
Vlastitom nepopustljivošću Lana je uspjela, kako je to nedavno otkrila kolegica Irena Kustura u potplasiranoj priči o sudbini ove djevojke, mijenjati nelogične zakone i suluda društvena pravila koji su stajali na putu ostvarenja njezinih želja. Za Lanu niste čuli ponajprije zato što u ovoj državi za ljude koji vrijede, koji bez puno galame rade ono u čemu su dobri i što vole rijetko kada možete nešto čuti. Lana je bila tiha i kada ju je boljelo (a znalo je boljeti jako) i kada je uspijevala pomicati granice prema naizgled nemogućem. Od toga da drugi znaju tko je, njoj je bilo važnije da ona sama dobro zna tko je i što želi biti te da je na tom putu spremna uložiti svu potrebnu energiju, trud i odlučnost. Lana je htjela učiti, ona je pokazala svjesnost vrijednosti znanja, odbivši postati jednokratnom senzacijom koju bismo zbog njezina zdravstvenog stanja trebali pokroviteljski sažalno doživljavati kroz onu bijednu “vidiš da se i to može”.
Jasno da se može, papci, ali nije poanta u Laninim kolicima, nego u njezinoj kvaliteti koja nije, za razliku od većine “normalnih”, unaprijed tražila opravdanje za svoj neuspjeh. Ovakve ljude najprije ćete rijetko pronaći među sobom, a u pravilu ih nikada nećete pronaći na onim mjestima koja operativnošću odlučuju o tome kako će svijet izgledati. Kada bi Lana bila kandidat za predsjednicu ove države, onda bih sigurno izašao na izbore jer bih znao da mogu birati osobu prije funkcije, a ne funkciju isključivo radi funkcije, kakav je politički narodni običaj te da će izabrana raditi iskreno i pošteno, onako kako živi, a ne falsificirati vlastiti život da bi stvorila dojam kako nešto radi. Prevaranti i nevješti falsifikatori poigravaju se ljudskim sudbinama.
Zaposjeli su strateške točke i samo se izmjenjuju u održavanju pogona holograma lažne stvarnosti svijeta u kojem i dalje “počasti ubiru Aleksandri, a ne Arhimedi”. Odvratno je za gledati i slušati kako se izobličuje istina, kako se izruguje zdravoj pameti i kako smo najbolje među nama kadri promatrati kao čudake, ekscese, opasno neprilagodljive i predodređene za odstranjivanje. Nije ni čudo da u ovako shizofrenom vremenu, u kojem se miješaju osjećaji tjeskobe i gađenja, možete doživjeti da se otpuštanje radnika iz poduzeća naziva zbrinjavanjem ljudi. Ina će izbaciti na cestu nekoliko stotina zaposlenih, isto će to napraviti i Croatia osiguranje, i to je odjednom zbrinjavanje?!! Koliko sam pogrešno mislio da zbrinuti čovjeka znači dati mu posao, osigurati mu egzistenciju, a ne uručiti mu otkaz i šutnuti ga u socijalnu provaliju iz koje nema nazad. Zablude o tome da briga za ljude počiva u ljudskosti pristupa, a ne u masovnim egzekucijama ispravila je još jednu povijesnu nepravdu prema kojoj bi uspješan menadžer ili bilo koji drugi inokosni organ trebao biti onaj tko znade stvoriti, a ne onaj tko je svojim psihosocijalnim vještinama i pomanjkanju ikakve savjesti najbliži srednjovjekovnim dželatima.
Formulacijom da je to posao i kako tu nema ničeg osobnog skriva se urođeni sadizam, jer što može biti osobnije od toga da nekome uskratiš pravo ne na dostojanstven, nego na život uopće. Današnji kapitalizam ubija ljude. Smišljeno, planski i kontinuirano. Oni su samo mjesto troška i potencijalna opasnost koja bi mogla u ime kreacije otkazati poslušnost ili i najmanjom sumnjom u opravdanost tako odurnih obračuna dovesti u pitanje cijeli sustav. Zato i Laninu priču sustav želi držati u rubrici Vjerovali ili ne, nikako djevojku afirmirati kao legitimnu nositeljicu znanja i vrijednosti koje mu trebaju. I onda, pitam se, tko je u priči hendikepiran?! Ma, mi živimo u svijetu s posebnim potrebama; posebnim potrebama za krvlju. Lana Prager ga je pobijedila. U svojim kolicima najdoslovnije nekoliko je puta obišla ovaj svijet zato što je toliko premalen za nju da joj duh ne može držati okovan lancima predrasuda. A pokušavao je. Njezino postojanje bit će mu svakodnevna prijetnja, jer će ona biti podsjetnik koliko bi bolji mogao biti. I zato će napraviti ono najjednostavnije, ali i najpodlije i najpokvarenije što može napraviti; pravit će se da Lana ne postoji, da je ne čuje i ne vidi, da nije ništa rekla i da zla osrednjost svijeta može i dalje mirno bacanje ljudi na ulicu zvati zbrinjavanjem.
>> Djevojka zbog koje se mijenjao zakon diplomirala je s odličnim i već planira doktorat
