Naizgled, u zadnjih nekoliko kvalifikacijskih i pripremnih utakmica činilo se da smo u reprezentaciji dobili nešto što inače nasušno nedostaje ovoj zemlji – umijeće upravljanja i vođenja. Izbornik Niko Kovač je, istina, sasvim dobro izgledao uz aut liniju u dijelovima prvih dviju utakmica, protiv Brazila i Kameruna. Hrabar ali smiren, odlučnog pogleda; u pozi u kakvoj bi rimski legionari željeli vidjeti svojeg zapovjednika. Samo mu je još falio mač i crveni plašt.
Međutim, utakmica s Meksikom pokazala nam je da u tom Kovačevu zidu samopouzdanja vrlo brzo i lako mogu nastati pukotine iz kojih će lako izviriti sasvim obični balkanski trenerski karakter. Imidž Nike Kovača bio je takav da se činilo kako je u reprezentaciju unio njemačku sistematičnost, disciplinu, organizaciju... Sve ono zbog čega se počeo šaliti da je nogomet sport u kojem Nijemci uvijek pobjeđuju. Međutim, sada kad je jasno da Niko Kovač tek treba naučiti kako biti pravi lider, a ne samo maneken liderstva, valja ukazati na nekoliko principa dobrog upravljanja koja vrijede podjednako za sve dobre organizacije, podjednako za one najbolje kompanije, baš kao i za sportske klubove.
Niki Kovaču preporučio bih fenomenalnu knjigu “Great by Choice”, koju su napisali Jim Collins i Morten T. Hansen, autori poznatije i starije uspješnice “Good to Great”. Oni su proučavali što to razlikuje kompanije koje su u zadnji 30 godina rasle 10 puta više od onih koje su desetljeće ili dva izgledale obećavajuće, ali su se izgubile u prosječnosti ili čak propale pod pritiskom konkurencije. Collins i Hansen primijetili su da uspješne organizacije karakteriziraju tri principa vođenja: fanatična disciplina, empirijska kreativnost i paranoična produktivnost. Nama je nastup na svjetskom prvenstvu pokazao da naša reprezentacija nije u potpunosti ispunila ni jedan od tih kriterija da bi postala “Great by Choice”.
Kao jedan primjer fanatične discipline Collins i Hansen donose legendarnog trenera američke košarke Johna Woodena koji je osvoji 10 nacionalnih prvenstava u 12 godina. Uspjeh njegove momčadi nimalo nije bio slučajan. Wooden je poznat po fanatičnoj disciplini, tolikoj da su igrači iz različitih generacija gotovo naslijepo mogli odigrati iste role u sasvim drugoj generaciji. Bar su tako tvrdili. Uz to, mali detalj: Wooden je svaku sezonu počinjao tako što je na prvom treningu i starije igrače i novake učio oblačiti čarape. Tko bespogovorno nije prošao taj ritual, nije igrao. Wooden je tvrdio da je to činio jer nije želio da mu igrači ispadaju iz igre zbog žuljeva jer ne znaju navlačiti čarape, ali pravi razlog bio je puno jednostavnije prirode – indoktrinacija disciplinom. U Woodenovim momčadima nije bilo mjesta za nekakve Sammire koji bi alkoholizirani, podbuhli i natečeni kasnili na jutarnji trening. Takvi “igrači” bili su jamstvo neuspješnosti Dinama niz godina na međunarodnoj razini jer u toj momčadi nije bilo moguće stvoriti pravi tim, onaj tim u kojem svaki pojedinac vjeruje fanatično disciplinirano bez ikakvog zrna sumnje.
Samo pozivanje bivšeg pijanca u momčad znak je ozbiljne pukotine u viziji i kriterijima; u tom kompromiserskom pristupu u momčad se tolerira ulazak fizički ili kreativno potkapacitiranih pojedinaca po pristranim kriterijima. Ostaviti kod kuće Badelja zbog ozljede koja je sanirana, a povesti bivšeg rasturača momčadi? Ako je već trebao ići Brazilac, zašto onda u trećoj utakmici priliku nije dobio Eduardo? Na klupi je ostala brazilska kobra s neviđenim instinktom za gol, a jadni Čosić je morao je kukulelekati da nas Meksikanci ujedaju kao ljute zmije otrovnice. Ukratko nekako se čini da onaj gore koji nas sve gleda jako pazi na to da prednost u njegovom svijetu dobiju zaista prave momčadi, sagrađene na – redu, radu i disciplini. Ako nekome nije jasno; naše odlične pojedince, pobijedila je momčad. Greška je misliti da detalji poput Sammira uopće nisu utjecali. Jesu itekako. Sigurno se računaju kod onoga koji nam dijeli zrna sreće. Što se pak tiče empirijske kreativnosti i paranoične produktivnosti, možemo reći da je bilo očigledno da priprema za Meksiko nije bila dobra. Uspješne organizacije temeljem empirije odnosno svih dostupnih podataka kreiraju rješenja za biznis (igru), a nekako nije jasno je li Kovač uopće pogledao zadnje utakmice Meksika pa i onu koju smo s njima igrali prije 12 godina.
Kako je moguće da smo pričali da smo mi za njih leteće tvrđave, a da nas Meksikanci nadskaču kao da su skakači u vis. Istodobno, naš najbolji i najatraktivniji skakač Gordon Schildenfeld ostao je sjediti na klupi dok su oni majušni na terenu gledali u vis. A da je na osnovu empirije Kovač pripremao igru bio bi toliko paranoidno produktivan da bi ga bilo strah stavljati bilo kojeg fizički potkapacitiranog igrača (Pranjić, Kovačić) te ne bi oba genijalca (Modrić i Rakitić) žrtvovao za destruktivne zadatke nego bi u timu imao ne jednog nego dva prava razbijača. Ne bi glavnim zvijezdama štitio leđa “talentima” i očekivao da će te zvijezde zadnji pas dati iz svojeg šesnaesterca. Moglo bi se još nabrajati, ali nadajmo se da će navodno sistematični Niko Kovač pročitati pokoju knjigu ili na neki drugi način doći do iskustva koji će mu omogućiti da bude lider bez pukotina. Inače će ostati zapamćen kao jako dobar pozer.
>> Igrači brzo odjurili u autobus i razočarali navijače koji su skandirali Kovaču
