Na upit brine li ga da bi presude za prometne prekršaje mogle naškoditi njegovim ambicijama vezano za Visoki kazneni sud, sudac Ivan Turudić je u intervjuu za Jutarnji list, kao tipična hrvatska “žrtva” pravosuđa, odgovorio: “Ne. Premda moram priznati da je sud u Bjelovaru jako brzo donio presudu. U samo šest mjeseci, a nije uobičajeno da se tako ažurno donose odluke.”
U nas je uvijek problem s tajmingom presuda, ali ovaj je put optimistično da se u zemlji poznatoj po sporosti pravosuđa čuje glas koji se žali što je pravosuđe prebrzo, i to ne bilo čiji, već predsjednika suda.
Kome je povjereno vozilo
Premda kao sudac sugerira da se sudu neuobičajeno žurilo, i to kontekstualizira sa svojim ambicijama. Iako je bjelovarski sud jedan od ažurnijih u RH. Nasuprot tom slučaju, u virovitičkom gdje je Turudić oslobođen, po njegovu tumačenju radilo se o rutinskoj odluci suda u slučaju kad vozač navede više osoba koje su mogle biti vozači u vrijeme počinjenja prekršaja.
S time da je pritom nevažno što je brzo presuđeno.
Turudića demantira i slučaj presuđen 24. srpnja u kojem je Općinski sud u Novom Zagrebu za sedam i pol mjeseci od prekršaja osudio odvjetnika Danka Drakulića na kaznu od 2500 kuna.
Iako je i on, uz svoje, naveo podatke za još dvije osobe koje su na dan počinjenja prekršaja mogle voziti automobil njegove odvjetničke tvrtke koji su gradski komunalci zatekli parkiran na nogostupu. Međutim, sudac Josip Ćorluka zaključio je da Drakulić kao odgovorna osoba nije ispunio svoju zakonsku obvezu o dostavi vjerodostojnih podataka o vozaču. Obrazložio je kako se u pravnoj osobi posao mora organizirati tako da se zna tko vozi “s obzirom na to da se radi o opasnoj stvari pri čijoj je uporabi potrebno upotrijebiti posebnu pozornost, te u svakom slučaju precizno i savjesno voditi brigu o tome kome je vozilo povjereno, a upravo radi mogućnosti da se vozilom počini prekršaj ili nanese šteta drugom sudioniku u prometu”.
Nije li onda i Turudić trebao paziti kome daje vozilo upravo zato da ne bi upao u nevolje koje sada dovode u pitanje njegovu sudačku čast zbog sumnje da fiškalski koristi rupe u zakonu. Jer, stegovna i etička odgovornost ima drukčije kriterije od kaznene.
Naime, Turudić je u pravu da je sudska praksa u slučajevima kad su građani vlasnici vozila bila takva da je bilo dovoljno imenovati još dva vozača jer je Visoki prekršajni sud to tretirao kao ispunjenje zakonske obveze, dok prekršitelja ne bi bilo moguće utvrditi.
Kazne do 15.000 kuna
O tomu je u veljači 2018. i Milan Gržin iz PU primorsko-goranske napisao stručni rad: “Neučinkovitost odredbe o obvezi vlasnika vozila da dostavi vjerodostojan podatak o vozaču”, te je predložio zakonske izmjene prema kojima bi odgovarao vlasnik vozila kad se ne može identificirati vozača. Od 1. kolovoza 2019. na snazi su zakonske izmjene koje i dalje obvezuju vlasnika dati podatak o vozaču, s time da se “dostava podataka o više osoba koje su upravljale vozilom u vrijeme počinjenja prekršaja ne smatra dostavom vjerodostojnih podataka o identitetu osobe kojoj je dao vozilo na upravljanje”. Za taj prekršaj postrožene su kazne na 5000 do 15.000 kuna, umjesto 2000 do 5000 kuna.
Hoće bit kakav članak o Pupavcu... budući da je nedjelja... da znam.. da ne otvaram vise VL danas. Hvala.