Danas će se na zagrebačkom Krematoriju hrvatska javnost oprostiti od jednog od najvećih hrvatskih glumaca Božidara Alića. Glumca koji je ponosno, ali i pomalo jetko isticao da ga ne zanima ni kazališna ni životna laž. I hrvatskog vrućeg domoljuba koji baš poput brojnih drugih hrvatskih vrućih domoljuba nije znao, a vjerojatno nije ni htio, naplatiti svoje hrvatstvo. Pa je, nažalost, dobio status svojevrsnog glumačkog Petrice Kerempuha kojega je najbolje izbjegavati.
U brojnim nekrolozima koji su preplavili hrvatske medije nakon Alićeve smrti isticao se njegov talent. Istina, Božidar Alić bio je bogomdani kazališni talent s kakvim bi sretne bile i mnogo brojnije nacije od hrvatske. No Božidar Alić nije imao samo talent. On je imao i bogatu glumačku karijeru, velike i važne kazališne uloge, brojne uloge u radiodramama, nekoliko filmskih uloga, pa čak i pjevačku karijeru. Surađivao je s vrhunskim redateljima kao što su Paolo Magelli ili Roberto Ciulli, ali i Vladimir Habunek, Georgij Paro, Tomislav Radić, Petar Selem, Ljubiša Ristić...
Imao je i međunarodnu karijeru koja je mogla i trebala biti puno izdašnija, ali ispalo je drukčije. Puna dva desetljeća Božidar Alić imao je povlašteni status neokrunjenog princa hrvatskog glumišta. O njemu su se pričale sočne priče u vrijeme kada u Hrvatskoj još i nije bilo žutog tiska, postao je zagrebačka kulturna legenda te dobio status nedodirljivog, ali i krajnje nepredvidljivog karizmatika. A onda je čitava ta zamašna umjetnička, glumačka, ali i pjevačka karijera nekako zamrla u drugoj polovici devedesetih godina prošlog stoljeća, nakon što je Božidar Alić obukao i vojnu uniformu braneći domovinu u Zboru narodne garde.
Božidar Alić nije bio glumac kojeg je moglo zadovoljiti institucionalno kazalište. Nije mogao ne raditi i primati mjesečnu plaću iščekujući kad će mu se uprava nekog kazališta smilovati i dodijeliti mu ulogu. Nije mogao trpjeti teror modernog kazališta u kojem je riječ ništa, a režija sve. On je htio biti gospodin Glumac. Gospodar scene. Katkada goropadan, pokatkad tvrdoglav, ali prezentan. I pamtljiv. I u najmanjim ulogama na svojim počecima davao je cijelog sebe. Kazalište mu je dugo bila jedina istinska religija. Ali, kada ga je kazalište razočaralo svojom predvidljivošću, tromošću, ali i neiskrenošću te ciničnim šetebandjerizmom, potražio je nova iskušenja i nove religije...
U svojoj karijeri Alić je igrao u nekoliko amblematskih hrvatskih predstava u zagrebačkoj Gavelli i HNK, Teatru ITD, u Splitu, Rijeci... Da je bilo više pameti, a manje laži i političkog i ljudskog kameleonstva, možda bi Alić i dulje ostao u žiži hrvatske kazališne umjetnosti. Možda bi jednog dana dobio i Nagradu hrvatskog glumišta za životno djelo ili Nazorovu nagradu. Možda bi odigrao i Shakespeareova Hamleta, za kojega je doista bio predodređen kao rijetko tko od hrvatskih glumaca. Možda bi napisao memoare (kao što je opisivao svoja konobarska iskustva u jednoj novinskoj kolumni). Ali, to onda ne bi bio beskompromisni Alić koji je bio neostvareni pjesnik zatvoren u tijelu vrhunskoga glumca kojega hrvatska sredina očito nije zavrijedila pa ga je krišom i kukavički ostavila vukovima na nekoj šekspirijanskoj vrištini. Ni prvi ni posljednji takav slučaj.
Bravo!!! Ovako se piše o velikanima!