Tek nas nekoliko dana dijeli od ispraćaja godine koju su u gospodarskom smislu obilježile krize u Agrokoru i Uljaniku te nedostatak radne snage na domaćem tržištu. Godina je ponovno prošla bez dubinskih reformi koje bi vodile do jednostavnije i jeftinije države pa se okolnosti za građane i poduzetnike nisu bitno promijenile. I dalje funkcioniraju na tržištu u kojem država uzima velik dio kolača, što umanjuje potencijal poslodavaca za nagrađivanje zaposlenika, ali i konkurentnost domaćih proizvoda na europskom i svjetskom tržištu.
U godini pred nama na snagu će stupiti promjene poreznog i mirovinskog sustava koje su pripremljene u 2018. godini, ali one nisu osmišljene kao velike reforme, već su samo jedan od mnogih koraka potrebnih da bi kao društvo i država bili konkurentni. Istina, PDV na hranu i lijekove bit će manji, a time će ti proizvodi biti dostupniji širem krugu građana, past će opterećenje i na plaće stručnjaka, doprinosi će biti blago umanjeni, a nagrade zaposlenicima trostruko veće nego što su bile, ali te mjere nisu dovoljne da zaustave odljev radne snage u snažnije i konkurentnije ekonomije ni da privuku veći investicijski ciklus.
Te su mjere dovoljne tek da osiguraju trend rasta potrošnje te da zadrže rast ekonomije na razinama do tri posto godišnje. To nam ne bi smjelo biti dovoljno jer s tim rastom zapravo stagniramo. Naši građani koji sreću traže izvan granica Hrvatske žele više od stagnacije i malog rasta. Oni žele uređeno društvo, zadovoljne kolege i jednostavnu i građanima naklonjenu državnu administraciju te što manje politike u njihovim životima. Hrvatska ima potencijal stvoriti takvo okruženje, ali samo uz dubinske promjene sustava i političku volju za reformama.
Ta politička volja pak neće pasti sa stabla, već je građani trebaju sami stvoriti pritiskom na vladajuće te zahtijevanjem promjena i kvalitetnijeg upravljanja javnim dobrima i poreznim prihodima. Nažalost pred nama su dvije godine u kojima nas čekaju europski i parlamentarni izbori što će vjerojatno obeshrabriti političare od rezova u državnom sektoru jer su njegovi zaposlenici ipak najstabilnija biračka mašinerija.
Kakvi rezovi javnog sektora? Pa izdaci im rastu nekoliko puta više od rasta gospodarstva, plaće im rastu brže od prosjeka itd. Nema, kakvi rezovi, reforme, bilo što što zadire u državne i javne strukture... Jedina konstanta je njihov stalan rast i rast njihovih prava... A da je privatni iliti realni sektor previše opterećen, tu nema sumnje. Po opterećenju se krećemo između sredine i vrha EU-a, a po gospodarstvu smo na dnu. Očiti nesrazmjer niti malo ne brine političare, jer se i dalje gura smjer velikog rasta državnih rashoda... Interesantno je kako niti jedan medij nije popratio izjavu premijera prilikom odgovaranja na pitanja u saboru, a ta izjava jasno pokazuje da neće biti reformi. Naime, premijer je jasno rekao da se možemo samo nadati da ćemo negdje najranije 2027. godine doći u pozicije gdje su sada ostale tranzicijske zemlje u EU, te da tek tada možemo očekivati neke veće stope rasta, ako se ništa nepredviđeno ne dogodi... "Građani žele uređeno društvo, naklonjenu im administraciju i što manje politike u životima" jako dobro rečeno, no, na žalost, kod nas je to potpuno suprotno...