Nakon peticije poznatih europskih intelektualaca protiv hrvatskog ministra kulture, uz čuđenje, nameće se i niz neizbježnih pitanja. Prvo, kako je moguće da toliko istaknutih intelektualaca od kojih većina najvjerojatnije i ne razumije hrvatski, potpiše nešto protiv nekoga (Zlatko Hasanbegović) a da zapravo nije ni čuo ni čitao što je taj pojedinac uopće rekao ili napisao?!? Kako je, naime, moguće pretendirati na neke konačne i gotovo apsolutne sudove o nekome, a i ne znati što je istina?
Postavlja se i pitanje o hrvatskoj intelektualnoj eliti „na čiji je poziv i zahtjev“ peticija u listu Liberation i nastala. To je ujedno i pitanje o prirodi i autonomiji te hrvatske intelektualne elite. Zapravo, o povijesti i tradicionalnoj hrvatskoj ovisnosti i podaništvu. Nisu li naše intelektualne i političke elite samo nastavljači stare „hrvatske navade“ i tradicionalnoga sluganstva? To udvorništvo i poniznost pred europskim prijestolnicama i „gospođom Europom“ staro je valjda koliko i hrvatsko nagodbenjaštvo i sklonost za podređivanjem velikima i moćnijima. Tu vjekovnu sklonost vidimo i danas. Jednako i u kulturi i u politici. U Hrvatskoj je već dugo najmanje samosvojnoga, autentičnoga i suverenoga hrvatstva.
Tradicija hrvatskoga podaništva svoj zametak ima još u 1102. godini, u Hrvatsko-ugarskoj nagodbi, u pacta conventa, „kada se Hrvati poklone grbavcu Kolomanu“. Od tada počinje povijest hrvatskoga poklonstva.
Njegove manifestacije vidimo i danas. I u Parizu i u Bruxellesu. Naši kulturnjaci dojavljuju svojim francuskim prijateljima da je hrvatski ministar kulture „fašist“ i traže njihovu pomoć i „međunarodnu zaštitu“.
U isto vrijeme premijer Hrvatske odlazi u Bruxelles i tamošnjim eurokratima podnosi računicu o stanju naše ekonomije. Pritom je Tihomiru Oreškoviću važnije što o njegovim ekonomskim planovima misle činovnici EU nego hrvatsko pučanstvo. Premijeru je važnije da prodajom strateških nacionalnih tvrtki smanji državni dug i tako udobrovolji eurokrate nego da odustajanjem od prodaje obraduje Hrvate.
No povijest hrvatskoga podaništva bila je u zadnjem desetljeću još znatno izraženija. Ustvari je bila karikaturalna. Posebno je to bilo vidljivo u odnosu prema tadašnjoj haaškoj tužiteljici Carli del Ponte. Odnos naše vlasti prema toj osobi, koju su srbijanski politički mangupi nazivali „ni deda ni baba“, bio je ponizan, gotovo puzajući. Klanjali su joj se i oholi Ivo Sanader i poslušna Jadranka Kosor, dok je njihov posilni Tomislav Karamarko poslušno progonio generala Antu Gotovinu. To je bio vrhunac hrvatskoga podaništva. Ta je podanička osobina izgleda dio nacionalnoga karaktera. Tijekom povijesti baš i nismo imali puno „uzoritih muževa“ koji bi mogli biti primjerom našim današnjim klimoglavcima. Ima li kraja hrvatskome podaništvu?
