Da Dado Topić nije pobjedio na Dori, da ta pobjeda nije postala
viješću i da nije objavljena u najgledanijoj televizijskoj
emisiji - Dnevniku HRT-a, malo bi tko i znao kako je Topiću pravo ime.
Većina je to saznala zahvaljujući ponekad preinformiranom Goranu
Miliću, koji je Topićevu pobjedu pozdravio kao pobjedu svoje
generacije, spomenuvši kao generacijske “stare
dečke” – sebe, Dadu i Micka Jaggera. Uzgredice je
dometnuo i da je pobjedniku Dore zapravo pravo ime Adolf.
Za mnoge je Milićevo “otkriće” bilo iznenađanje. Pa
i za neke novinare koji se bave estradom. I tragom toga krenulo se za
razlozima: Zašto Adolf? Pa se saznalo da je pobjednik Dore
četiri godine nakon Drugog svjetskog rata svoje tada nepoćudno ime
dobio po očevu prijatelju, a ne po nekim očevim skrovitim simpatijama
za histeričnog i kreštavog diktatora s brčićima. Osim toga
saznalo se da je očev prijatelj bio Židov, a da je Dado već kao dječak
imao neugodnosti zbog svoga imena, da su to ime ideološki
zagriženiji znali doživljavati kao provokaciju.
Na taj je način nekadašnji pravi rocker (Korni grupa, Time),
rodom iz Siverića kod Drniša, dijelio sudbinu drugih, koji
su također nosili tadašnjem režimu nepoćudna imena ili
prezimena. On je svoje pravo ime potisnuo prihvatljivijim i postao
Dado. Drugi su pak znali biti poprijeko gledani jer su se zvali Ante,
pa čak i Tomislav ili Hrvoje. U to vrijeme sumnjičenja nije ugodnim
bilo ni zvati se Pavelić, premda ljudi nisu bili u nikakvom srodstvu s
ideološki omrznutim poglavnikom. Kasnije je došlo
vrijeme kada baš i nije bilo ugodno živjeti u hrvatskom
mjestu zahvaćenom ratom a zvati se Jovan ili Čedo.
I Adolfu Topiću je sigurno lagodnije bilo živjeti kao Dado. Onima koji
ga znaju kao negdašnjeg rockera mogao je ostati i Adolf, ali
da je ostao stari rocker, koji se kloni Dore.
RIJEČ - DVIJE