Netom nakon što su dugim cijevima pokušali zaustaviti Muru, Slovenci su se prebacili na Sutlu. Da pruga s koje su potjerali hrvatske radnike prolazi slovenskim zemljište, nitko s hrvatske strane valjda nije niti znao. Ali Slovenci tvrde da prolazi Slovenijom pa su postupili kao i pri gradnji nasipa na Muri. Doduše, nisu doveli specijalce, ali su hrvatske radnike potjerali preko Sutle. Kako je krenulo, uskoro bi moglo doći i do nekog sličnog spora na Kupi i oko Kupe, pa duž hrvatsko-slovenske granice gotovo da više neće biti ničega što nije sporno!
Hrvatska i Slovenija kao da ne dijele istu realnost. Sve što je Hrvatskoj neosporno, Sloveniji je sporno. Vrijedi i obrnuto, ali u puno manjoj mjeri. Počelo je s Piranskim zaljevom, gdje je Hrvatska mislila da je sve čisto, no Slovenci se s tim ne slažu. Isto je i s granicom na Mirni, poznatoj više po budalesanju Joška Jorasa nego po svojoj upitnosti. Kada su se natezanja oko Piranskog zaljeva otegnula i već postala zamorna, Slovenci su počeli čangrizati zbog prekomurskog zemljišta. Kako bi, valjda, pokazali da im se preko Mure i Sutle ne treba podsmjehivati da opet nešto zanovijetaju, na granicu gotovo da su dovukli topove. I samo što se u Zagrebu povjerovalo da će sve s murskim nasipom i Slovencima biti OK, u Zagorju su s navodnog slovenskog teritorija protjerani hrvatski pružni radnici.
Tako su starim zemljišnim i inim sporenjima (Ljubljanska banka, Piranski zaljev, NE Krško, područje Mirne i Sveta Gera...) pridodana i nova. Dok se Slovenija ponaša kao da je sve što joj ne osporava samo Hrvatska nego i osnovna logika njezino Hrvatska se ponaša kao da ni ono što je neosporno njezino nije njezino. Taj hrvatski nehaj kao da je ujedno povod za nova slovenska cendranja i podbadanja. Slovenci se ponašaju poput susjeda koji stalno nešto zanovijeta, koji neprestance tvrdi i uvjerava da međa nije tu gdje jest, nego da ju je susjed prisvojio. I kada vidi da se susjed baš puno i ne buni on ide dalje. Ta psihologija zadrtog međaša je iritantna, ali nije nelegitimna. Slovenci tom programiranom mrzovoljom štite ono što drže nacionalnim interesom, a njega su uspješno čuvali za obiju Jugoslavija.
Nije tu bilo bitno jesu li ih predvodili građanski političari ili komunisti. Slovenske su interese jednako štitili klerik doktor Anton Korošec u Kraljevini Jugoslaviji i komunisti Edvard Kardelj i Milan Kučan u socijalističkoj Jugoslaviji. Sve pak što je bilo hrvatsko u tim je Jugoslavijama ujedno i automatski bilo i jugoslavensko. U te dvije propale države sve što je bilo zajedničko bilo je i slovensko ali sve što je bilo slovensko, bilo je samo slovensko. Tako je nastao i stereotip o "sebičnim Slovencima". Svoje su interese Slovenci znali štititi. Danas ih štite čak i ondje gdje oni nisu objektivno ugroženi, pa i na granici s Hrvatskom. Njihova se graja najčešće doima paranoičnom, no ona je preventivna: cilj joj je da se galama o ugroženosti shvati kao prava ugroženost.
Hrvatske se pak vlasti trude da se čak i stvarna ugroženost nacionalnih interesa shvati kao privid. Dojam je da je Hrvatska "za mir u susjedstvu" čak ako je to i na vlastitu štetu. Slovenski političari slijede i ustraju na onome što drže da je slovenski interes. Hrvatski je problem što takva shvaćanja često idu na hrvatsku štetu. Uvjerene da je pravda na njihovoj strani hrvatske vlasti "ne žele zaoštravati" uzdajući se u neki konačni pravorijek. Slovenci to znaju, i taj mentalni stav koriste kao povod za politiku "idemo dalje" uzdajući se da za neizvjesno vrijeme mogu utjecati na taj konačni pravorijek. Stoga je očekivati da će se provokacije "na meji" nastaviti. Nastave li se, granica Hrvatske i Slovenije postat će i najspornijom granicom u Europi.
