U magli mrzloj i bijeloj poput njegove pjene šumio je koranski slap, kao da je riječ o upornoj zvučnoj grešci koju će vješti ton-majstori ukloniti digitalnim softverima. Vani je bilo minus deset, a u velikoj dvorani hotela Korana minus petnaest. Ni Branka, koja je na setu provela mnoge zime, nije pamtila ovakvu studen.
Došao sam tu prvi put nakon više od trideset godina, poveden svojim scenografom kojemu sam dao u zadaću pronaći labirinte moderne, ratom i poraćem uništene betonske ruševine, pune krša. I povede me Mario baš u moj rodni Karlovac i nekadašnji hotel Koranu. U mojemu dječaštvu, to luksuzno veliko zdanje bilo nam je znamenito po Riti, Raci i Eriki, otmjenim kurvama za bogate talijanske lovce koji bi u Korani odsjedali vikendima.
Na terasi hotela, pribivao sam ugodnim večerama s mojim roditeljima i njihovim prijateljima. Osim legendarne Stare Korane, koja je osim povijesti i šarma imala samo memlu i odlijepljene tapete, nova je Korana bila najbolje mjesto u gradu. I potom, toliko desetljeća kasnije, uđoh u scenografiju svojeg filma „Dva igrača s klupe“, u doslovnu rukotvorinu ljudskoga uma kreativnoga u destrukciji, objedinjenog u izvedbi i namjeri razaranja, koje ne mare za uzroke i povode.
Došavši tri dana poslije Oluje u moje Kamensko, moju Majku Božju Snježnu, moje uspomene i djetinjstvo, susreo sam to remek-djelo destrukcije ljudske ruke. Strahotna je nuklearna bomba, napalmi, i fosfori, i pametne bombe razaraju stupidno, no inteligencija ljudske ruke razara na neki način strahotnije od pobrojenoga jer nema pečat ni alibi mehanike, slijepoga čelika i eksploziva, već ljudskoga uma i duha. Zidovi moje kamenšćanske spavaće sobe u kojoj je bio moj plavi kinderbetić, kaljeva peć koja je na zid ispred mene odašiljala prve filmske projekcije bili su izglodani maljevima, ispisani ćiriličnim grafitima, na podu izgorjelih parketa ostaci nekih šinjela i cokula.
Tu istu strahotu vidio sam došavši u hotel Koranu, ovaj put s naše strane crte, koji je vjetrometina jednog danima razaranog grada učinila žrtvom ratne depresije i nevlađa. Uglavnom, obilazeći scenografiju, naiđosmo Mario i ja na trećem katu u nekoj izbi, iščupanih instalacija i poglodanih keramičkih pločica, na bivak nekoga beskućnika. Neka jadna deka i bijedni ruksak. – Čuj... – reče Mario usput. – A da mu maznemo ruksak i sjebemo ga do kraja?!
Znam da pristojnom čitatelju ovakav tipično filmski sarkazam nije duhovit, ali je poučan, jer hoće reći da uvijek postoji gori jad i gora bijeda od one koja se čini konačnom. Usput, ali ne nevažno, usred metropole nam, kad iziđeš iz blještavoga Importanne centra i podigneš pogled na doskorašnju banku velike hrvatske arhitekture ranih šezdesetih, možeš ugledati hotel Koranu i moje Kamensko. I tu razvalinu danima, tjednima kreiraju ljudske ruke.
U takvoj Korani doista ne možeš učiniti ništa drugo nego se objesiti, kao što je pokušala nesretna Stela, moj lik iz „Dva igrača s klupe“, utjelovljen u Dori koja će za nju dobiti Zlatnu arenu. Uglavnom, ne sjećam se kad je na bilo kojemu setu mojih filmova bilo tako strašno hladno kao toga karlovačkog koranskoga siječnja, ali je ipak, za pokoji stupanj, bilo hladnije u mojoj duši, uz utjehu što se kao rođeni Karlovčanin ipak nisam rodio uz Koranu, već uz Kupu kojoj jesam i ostat ću odan do kraja života.
Od četiri karlovačke rijeke, Korana je princeza, Dobra i Mrežnica njezine su dvorske dame, a moja Kupa, prezrena prljava seljakinja, uz koju nikome nije palo na um sagraditi otmjeni hotel, već karlovački kazamat u kojem je zatočen od Udbe usred sata hrvatskoga jezika, pred svojom budućom ženom i mojom majkom, pred kolegama i profesoricom, bio odveden moj otac. Uz Kupu su još sagradili samo impregnaciju i kožaru, kroz čije sam otpatke plivao njezinom zelenom sredinom, ne dobivši nikada nikakav lišaj ni zarazu, od čega je strepila moja mama. Karlovčani ne vole Kupu. Čak su i veslački klub koji se nalazi na njezinoj obali nazvali Korana.
Snimamo, dakle u Korani i svi naši „ceneri“ i „cvajeri“, sva naša golema rasvjeta uz trud filmskoga agregata, ne uspijevaju podići temperaturu i za jedan blagotvorni stupanj. Na set je došlo dvoje karlovačkih novinara pa se ekipa trudila ne pokazati koliko ih ta strana tijela koja tu vise, a ne služe ničemu, pa barem da skoknu po kajlu ili kubetu, živciraju. Isprobavali smo jedan složeniji kadar na šinama, tehnički teško izvediv utoliko što je ostalo dovoljno nepotpuno polupanih stakala koja su „blicala“ i smetala kameri koja se kreće. Stoga se Mika, snimatelj druge kamere dohvati pogoleme letve pa krene slijeva nadesno, u luku od petnaestak metara razbijati staklo po staklo.
Zaprepašteni novinari, ne znajući o čemu je riječ, gledali su pomahnitaloga čudaka koji ide naokolo, mlati letvom, staklo frca na sve strane, a nije riječ o sceni iz filma, kamera je isključena, i nisu čuli ni zvuk klape, ni da sam viknuo „akcija“. Dečko i cura, gledaju nas, pa razbijača, kao da pomišljaju ne bi li ničim izazvana letva mogla onako usput dohvatiti i njih. A pokraj novinara stoji jedan od dvojice glavnih junaka filma Ante, utjelovljen u Gogi Navojcu koji im prišapne, pokazujući Miku, kao psihijatar iskusan s ovakvom vrstom pacijenata: „Ponekad mu tako dođe. Ali, inače je s njim sve u redu.“
Taman smo počeli snimati dijalošku scenu, kad se osim jednoličnog šuma slapa za koji je majstor zvuka Čamuga jamčio da ga može „skinuti“, javila buka nekih građevinski strojeva, bagera, drobilice za beton, pneumatskih bušilica... Odjurio naš organizator na, kako to danas prevode u CSI serijama, poprište, u maglu, ne bi li izmolio barem pola sata tišine dok ne snimimo scenu. Čekajući s nadom, tek tada osvijestih da kao režiser prvi put nešto snimam u svojem rodnom gradu. Budući da nitko nije prorok u svome selu, a baš to bi volio biti, jedan od vječnih, mnogima ostvarenih filmskih snova bio je snimiti barem jednu scenu, ma ne scenu, jedan kadar u rodnome selu i gradu. Priznajem da sam sa zavišću gledao te osobne posvete svojim selima i gradićima jer moj film posvećen Kamenskom i Kupi, koji bi prethodio „Maloj pljački vlaka“, nisu mi dali snimiti. I eto me napokon u rodnome gradu, u magli i studeni, u ruševini uspomena, i još s bukom gradilišta koja mi ne da snimati.
No, odjednom je buka strojeva utihnula, a moj se vođa snimanja vratio ozaren, rekavši kako šef gradilišta nije htio ni čuti za prekid radova jer kasne s rokovima, smrznut će im se beton, može zaraditi otkaz, ali kad je čuo tko režira, rekao je: – Ako je to Dejan Šorak, za njega sve. Ne pola sata, imate cijeli dan... Bilo mi je drago čuti da u mojem rodnom gradu znaju za moje filmove i mene, jer eto stotinjak metara dalje, u jezovitoj, gotovo carpenterovskoj magli, bila je i moja karlovačka Prva gimnazija.
– I rekao je da vas pozdravim – nadovezao se glasnik dobre vijesti – da se zove Leš i da vas zna iz gimnazije. Sjedili ste u istoj klupi.
