“Tko vidi Isfahan, vidio je pola svijeta”, s razlogom kažu Perzijanci. Isfahan je čaroban grad, grad palača i karavan-saraja, džamija i starih crkava koji posjetitelje ostavlja bez daha, stoga nije čudo da ga godišnje posjeti više od 5 milijuna stranih turista. Put od Teherana do Isfahana, koji su udaljeni 370 kilometara, trajao je više od 6 sati. Iako sam vjerovao da će duga vožnja pustinjom biti monotona i dosadna, njezina čar zaokuplja pažnju cijelo vrijeme. Nevjerojatni prizori pretakanja kamena i pijeska na užarenom suncu i temperaturi koja doseže i više od 40 Celzijevih stupnjeva jednostavno te začaraju i ne razmišljaš više o duljini putovanja, već samo o ljepoti koja se prostire oko tebe. Moj vodič Hamed cijelim mi je putem govorio o ljepoti i čaroliji Isfahana, grada koji je zavolio više od svog rodnog Teherana.
– Isfahan ima dušu, nevjerojatno pozitivnu energiju. Sam ćeš se u to uvjeriti kada prođeš Isfahanom – kazao mi je Hamed uz smiješak me upozorivši da ne pijem vodu iz rijeke Zayandeh (život) jer tko je popije, prema iranskom mitu, ostaje u Isfahanu gdje se i oženi.
Ulazeći u Isfahan, osjećaš neku posebnu mistiku koja te prati cijelo vrijeme kroz grad. Ne znaš što je ljepše i impozantnije. Iako sam u Isfahanu boravio samo nekoliko dana, bilo mi je jasno zašto Perzijanci kažu „tko vidi Isfahan, vidio je pola svijeta”. Isfahan je nekad bio najveći grad na svijetu.
Zlatno doba u 16. stoljeću
Zlatno doba trajalo mu je od 1050. do 1722., a posebno u 16. stoljeću, za vrijeme safavidske dinastije, kada je drugi put postao glavni grad Perzijskog Carstva. Čak i danas Isfahan je zadržao dio stare slave. Poznat je po islamskoj arhitekturi, širokim avenijama, mostovima, palačama, džamijama i crkvama, najljepši je od svih gradova Perzije, prijestolnica Artabana, kralja Parta, prijestolnica Safavida. Kamenje od galenita, pčele, trava, šafran, čisti zrak, svila i pamuk, tepisi, tisuću vrsta ruža. Safavidi su dostigli vrhunac razvoja pod vladavinom šaha Abasa Velikog (1588. – 1629.) kojeg Zapad naziva Veliki Sufi, poznatog po tome što je šijitski islam proglasio službenom vjerom Perzije. Isto tako poticao je proizvodnju skupocjenih sagova i tekstila koji su bili jako traženi u Europi. Sagradio je brojne karavan-saraje, mostove i ceste, podizao bazare, a sam Isfahan pretvorio u živo trgovačko središte.
Glavni trg Isfahana Naqsh-e Jahanu (Slika svijeta), danas Trg imama Homeinija, sa sve četiri strane okružen je građevinama: s južne strane džamijom šaha Abasa ili Imamovom džamijom, s istoka džamijom šaha Lotf Allaha, sa zapada Abasovom palačom Ali Qapu, sa sjeverne strane ulazom u veliki bazar. Džamija šaha Abasa sa zapanjujućim arabesknim prepletima arhitektonsko je remek-djelo koje se nalazi na UNESCO-ovu popisu svjetske kulturne baštine. Gradnja je trajala 26 godina i dovršena je 1638. Džamija šeika Lotf Allaha posvećena je Abasovu puncu, šeiku koji je bio jedan od glavnih vjerskih vođa tog vremena. Gradnja je trajala 18 godina. Završena je 1619. Sastoji se od jedne kupolom nadsvođene prostorije, bez tipičnih obilježja kao što su četiri ajvana, dvorište i minareti. Izvana i iznutra obložena je plaštem od keramičkih pločica. Unutrašnjost je uglavnom u plavim tonovima, a jedan dio, izveden u žutim pločicama, ostavlja dojam sunca koje sjaji iznutra. Po stropu se odnekud probijaju zrake svjetla u smjeru Meke. Nazivaju je i ženskom džamijom jer između nje i palače Ali Qapu postoji prolaz koji je ženama omogućavao odlazak u džamiju mimo očiju javnosti. U palači je glazbena soba u nevjerojatno lijepoj kombinaciji smeđih i plavih tonova s akustičnim rupama u obliku instrumenata.
Šah Abas za vrijeme svoje četrdesetogodišnje vladavine sasvim je rekonstruirao grad. Sagradio je četiri kilometra dugačku aveniju i šetalište s drvoredima i prekrasnim vrtovima po uzoru na one Kira Velikog u Pasargadi. Avenija Chahar Bagh veza je između starijih gradskih četvrti i novih rezidencijalnih dijelova. Počinje na glavnom gradskom trgu i vodi do prekrasnog mosta na rijeci Zayandeh. Rijeka dijeli dvomilijunski grad. Mostovi ga spajaju. Na mostovima Iranci provode slobodno vrijeme. Sjede u nadsvođenim nišama, osluškuju rijeku koja kao da im priča priče opuštajući se uz nargilu ispijaju čaj. Iako se rijeka zove Zayandeh (život), Isfahanci je zovu rijekom zaljubljenih. Gotovo svi mladi, zaljubljeni, imaju ritual svaku se večer zagrljeni šetati obalom izmjenjujući nježne poljupce. Ono što me najviše fasciniralo jest što je tamo takvo ponašanje normalno i imaš osjećaj kao da si negdje na Zapadu, a ne u zemlji kao što je Iran u kojoj vladaju šerijatski zakoni. Iranci oduvijek slove kao tolerantan narod. Još za vrijeme turskoga progona kršćana Armenaca, šah im je dao utočište, vjersku i obrazovnu samostalnost. Iskoristio je njihovo umijeće za gradnju Isfahana. Sagradili su i svoju crkvu. Iako izvana izgleda kao džamija, iznutra je kršćanska. Prema neslužbenim podacima, u Isfahanu ima oko 12 tisuća kršćana i sedam crkava. Najpoznatija je crkva Vank koja je na listi svjetske kulturne baštine. Ova crkva, koja se ubraja u povijesne vjerske objekte Armenaca u Isfahanu, sagrađena je u safavidskom razdoblju. Crkva ima biblioteku, zvonik i tiskaru. Najinteresantnije je da se najmanja Biblija na svijetu, koja je napisana na sedam jezika, čuva u muzeju te crkve. Ono što posebno krasi Isfahan njegova je raznolikost, etnička i vjerska. Tu su različiti narodi kojima je perzijski materinji jezik.
Osim njih, ima i Bahtijara i Azera koji do dandanas govore lori i azerskim turskim jezikom. U Isfahanu, osim armenskih kršćana, ima i židova te zoroastrijanaca koji su nastavili živjeti svojim tradicionalnim načinom života. Zanimljivo je da se svi druže bez obzira na vjeru i etničku pripadnost. Šetajući se uz rijeku Zayandeh, naišao sam na skupinu mladića koji su sjedili i pušili nargilu. Vidjevši da smo stranci i govorimo stranim jezikom, pozvali su nas da im se pridružimo. Među njima je bilo i Armenaca i šijita koji su nerazdvojni prijatelji. Zbog moje pletenice u početku su mislili da sam kršćanin pa mi je Mahdi, jedan od mladića, kazao kako, ako ostajem do nedjelje, mogu s njegovim prijateljem Bartolom u crkvu. Bartol i Mahdi su nerazdvojni prijatelji od osnovne škole. Zajedno slave i kršćanske i muslimanske blagdane. Oba kažu da su, bez obzira na vjeru, oni ponosni Perzijanci.
Ponosni Perzijanci
Doći u Isfahan, a ne posjetiti njihov bazar, bio bi veliki grijeh. Taj nevjerojatan i čaroban Veliki bazar jedan je od četiri najveća pokrivena bazara u Iranu. Monumentalni ulaz u isfahanski bazar – kapija Qeysariyye – jedno je od četiri arhitektonska obilježja čuvenog trga. U bazaru ima svega, kako kažu – od igle do aviona. Fascinantno je da oni još uvijek sve rade ručno, po starim perzijskim metodama koje se prenose s koljena na koljeni. Kako su mi Isfahanci rekli, taj njihov način rada neće nikada odumrijeti jer ga smatraju dijelom svoje kulture.
Ono na što su Isfahanci posebno ponosni njihovi su ručno izrađeni tepisi poznati diljem svijeta. Perzijanci su tepihe počeli proizvoditi prije 3500 godina. Nomadi često ugrađuju zoroastrijanske simbole i rade bez uzoraka. Izrađuju ih od vune i boje prirodnim bojama: crvenu dobivaju od cvrčaka i nara, žutu od šafrana, narančastu od kore luka, plavu od indiga, zelenu od šparoge. Nomadski su tepisi asimetrični. Gradski su svileni ili kombinacija svile i vune. Simetrični su i uglavnom se rade prema uzorcima, često su to kopije ornamenata sa stropova džamija. Jako dobar tepih ima sto čvorova po četvornom centimetru. Takav tepih izrađuju dva čovjeka dvije godine. Magični je tepih onaj koji ima dvije različite strane. Ima tepiha koji su i na jednoj strani različiti, ovisno o smjeru gledanja. Tepih iz Naima je zrcalni. Što se po tepihu više hoda, to je tepih bolji. Kažu nam da mi ne biramo tepih, nego tepih odabire nas.
Posjetili smo jednu od najpoznatijih prodavaonica tepiha u Isfahanu, Parsian carpet, čiji je vlasnik Saeid Arab. Kako sam kaže, vrijednost tepiha u njegovoj prodavaonici iznosi oko milijun eura. Ima svih vrsta tepiha, a cijene se kreću od 2,5 tisuća do 100 tisuća eura. Nije nam želio otkriti koliko ima dnevno prometa, ali, kako kaže, najbolji i najveći kupci dolaze mu iz zemalja Zaljeva i iz Europe. Saeid Arab otkrio nam je da je prije dva dana prodao jednom Nijemcu tepih vrijedan 80 tisuća eura. Nakon nekoliko dana boravka u Isfahanu zaista sam imao osjećaj da sam prošao i vidio pola svijeta. Ali ipak sam poslušao savjet svog prijatelja Hameda i pio flaširanu vodu, a ne onu iz rijeke Zayandeh jer, tko zna, toliko sam zavolio Isfahan pa, da sam još popio i vodu iz rijeke Zayandeh, možda se stvarno ne bih vratio u Zagreb.
