Sam spomen vruće čokolade kod većine ljudi izaziva osjećaj ugode, nečega toploga i ukusnog, nečega što će zagrijati i odagnati napetost i stres. Za svakog normalnog čovjeka izraz "utapam se u vrućoj čokoladi" bio bi odraz krajnjeg zadovoljstva. No ne i za dvojicu imigranata iz Afrike koji su tjednima u francuskoj luci Calais čekali pogodan trenutak da "uskoče" u neku cisternu za koju su potpuno sigurni da će se zaputiti brodom u Veliku Britaniju. Otvorili su poklopac i brzo uskočili u tank. U njemu se nalazila zagrijana, tekuća čokolada. Spasili su se dva sata kasnije, u posljednji trenutak. Da su ostali još nekoliko minuta, utopili bi se u toploj čokoladi. Nakon nekoliko godina, kada su dospjeli gdje su željeli i legalizirali svoj status, ispričali su ovu priču. Apsurdnu i tragičnu!
Nisam se nimalo začudila kada sam u nedjelju uvečer na vijestima čula da su talijanske patrole u samo dva dana s brodova koji su plutali Sredozemljem spasile oko šest tisuća imigranata. Iako možda zvuči apsurdno i krajnje okrutno, ali tragična pogibija njihovih devet stotina supatnika i međunarodna pažnja koju je taj događaj izazvao, vjerojatno su im dale određenu sigurnost da će ih netko uočiti i spasiti na vrijeme i da će ipak stići na drugu stranu. Njihova mjesta u improviziranim šatorskim naseljima na plažama na libijskoj obali zauzeli su neki drugi.
Upravo Libija, odnosno totalno bezvlašće u toj zemlji, glavni su razlog bujice imigranata. Iako stoji činjenica da je su ratovi, glad, ekstremizam i terorizam glavni uzroci ovoga golemog egzodusa, on ne bi bio moguć da je Libija normalna, uređena zemlja u kojoj se zna tko je na vlasti, u kojoj funkcioniraju državne institucije ili barem policija i vojska. Da je netko bivšeg libijskog vođu Moamara Gadafija upitao što će se dogoditi sa zemljom nakon što bude svrgnut, sigurno bi vrlo precizno i proročanski opisao upravo ovo što se sada događa.
No toga nisu bili svjesni ni francuski predsjednik Nicolas Sarkozy, ni britanski premijer David Cameron, ni drugi zapadni moćnici koji su prije četiri godine bili oduševljeni događanjem demokracije u arapskom svijetu. Pomoć lokalnim pobunjenicima i bombe iz zraka bio je maksimum onoga što su željeli poduzeti i žrtvovati za svrgavanje Gadafija. U tom trenutku činilo se da se za malo novca i truda dobiva jako puno. Iako je tada iskustvo Iraka bilo itekako živo, nitko nije povukao paralele i razmislio o posljedicama. Istodobno nijedna zapadna sila nije bila spremna staviti vojničku čizmu na libijski pijesak i legalno izabranim vlastima dati stopostotnu podršku i izdašnu pomoć za ustrojavanju funkcionalne države. Stoga nikako nije čudno što je lider britanskih laburista Ed Miliband, u svojoj predizbornoj kampanji, počeo govoriti i o Libiji i o tome kako je njegov izborni protivnik premijer Cameron ipak trebao nešto učiniti kako bi barem djelomično spriječio da Libija šaptom padne u ruke ISIL-a i plemenskih poglavica.
Kaos koji su oni kreirali, ne samo u Libiji nego i u brojnim drugim državama u Africi, omogućio im je da uhodaju posao koji donosi više nego dobre i dosta sigurne prihode – trgovinu ljudima! Uz to ne mogu se oteti dojmu da je ovo bjesomučno krijumčarenje ljudi u njihovim glavama neka vrsta specijalnog rata. Oni su itekako svjesni činjenice da tisuće ljudi koji svakoga dana stižu u Europu mogu izazvati popriličan politički i humanitarni kaos na Starom Kontinentu koji je u više navrata pokazao da nema ni snage, ni hrabrosti, ni odlučnosti da se na pravi način pozabavi rješavanjem kriza i ratnih sukoba. No najžalosnije je to što se u ovome ratu kao "streljivo" koriste ljudi, i to upravo oni koje je taj isti kaos gurnuo preko ruba očaja.
Libija se u toj mjeri otela kontroli da nada da se stvari u toj zemlji mogu sanirati gotovo i ne postoji. Za rješavanje takvog golemog problema treba snažno savezništvo poput onoga iz Drugog svjetskog rata i neki novi veliki afrički ratnik poput maršala Montgomeryja.
Ma kakav ISIL.I ptice na grani znaju da je uzrok ove imigranstke krize NATO agresija na Libiju.Libija je bila veoma stabilna drzava,svi su radili imali zdravstveno i socijalno osiguranje,auto cak su i mnoge druge firme sa Balkana sklapale unosne poslovee tamo i zaradjivale dobar novac.Bilo je vise pravde nego u Americi gdje neko ima trilione a neko je siromasan.A onda su Zionisti podmetnuli Arapsko proljece ( koje je izmisljeno) i napali Libiju zato sto Gadafi n ije htio da sluzi njima i sada je Libija propala drzava .Sada se desetine plemena bore medjusibno koje je Gadafi drzao pod kontrolom.Pitam se ima li iko da zaustavi ove zapadne barbare i zlocince prije nego sto nas sve pobiju