Mač iz Anatolije iz armenskog samostana u Veneciji najstariji je do sada pronađeni mač, datira tri tisućljeća prije Krista, navodi nova studija o artefaktu koji je do sada pripadao zbirci srednjovjekovnih eksponata Muzeja sv. Lazara smještenog na otočiću svetog Lazara gdje se nalazi i armenski samostan.
Iznimno rijetko oružje koje nema nikakvih oznaka ili obilježja napravljeno je u istočnoj Turskoj tri tisuće godina prije nove ere. Da je riječ o nečemu znatno starijem od srednjeg vijeka, primijetila je jedna studentica – Vittoria Dall’Armellina.
Staro oružje njezina je strast, a magistrirala je na razvoju hladnog oružja na drevnom Bliskom istoku. Njezino je zapažanje prihvaćeno te je mač poslan na temeljitije određivanje starosti. Više je teorija o vrsti ovog prastarog oružja. Mogao je biti ceremonijalni predmet, napadačko oružje ili jednostavno dio pogrebnih predmeta koji su na kraju završili na venecijanskom otoku.
Mnogo je onih koji su pobornici teorije da je mač bio dio nekog pogrebnog rituala, a podupire ih činjenica da je u doba kada je mač iskovan počeo i običaj bogatog ispraćanja pokojnika. Bilo je to doba rađanja nove, ratničke, elite, a najbolji su ratnici pokapani uz mačeve i drago kamenje.
Samostan u kojem je mač ležao sve ovo vrijeme je mhitarističko sjedište, a mhitaristi su armenska katolička kongregacija. Osim samostana ondje je i muzej, crkva, stambeni prostor, knjižnica, galerija slika, tiskara te prostorije namijenjene istraživanjima.
Vittoria Dall’Armellina primijetila je kako je mač vrlo sličan oružju s kojim se susretala za svojih istraživanja, poput onih pronađenih u Kraljevskoj palači u Arslantepu što bi doista značilo kako je star pet tisuća godina pa time barem jedan od najstariji mačeva na svijetu.
No, ovaj je mač ipak drukčiji, nije ukrašavan te nema vidljivih natpisa, gravura ili drugih istaknutih obilježja. Snažno podsjećanje na mačeve iz Arslantepa kao i sastav metala od kojeg je sastavljen naveo je stručnjake da mač datiraju na kraj četvrtog ili početak trećeg tisućljeća prije naše ere.
Mačevi iz Arslantepa ionako se smatraju najstarijima na svijetu, a ovaj mač s otočića Svetog Lazara napravljen je od arsenske bronce, legure često korištene u prošlosti. Kod nje se koriste bakar i arsen, a kod bronce bakar i kositar.
Područje gdje su se mačevi najsličniji ovome znali pronaći je između rijeke Eufrat i južne obale Crnog mora. Vjeruje se kako je do Venecije dospio iz Trabzona u Turskoj i to tijekom druge polovice 19. stoljeća jer je s njim pohranjena i omotnica s listinom na kojoj stoji zabilješka nekog Armenca koji govori o donaciji mača i drugih predmeta ocu Ghevontu Alishanu, poznatom armenskom pjesniku i piscu koji je preminuo u Veneciji 1901. godine, kako je utvrdio samostanski istraživač Serafino Jamourlian.
U listini stoji i kako je mač pronađen u mjestu Kavak nedaleko od Trabzona. Alishan je bio prijatelj i s Johnom Ruskinom, znanim kritičarem umjetnosti tog doba, a rođen je u Carigradu iz kojeg je prije smrti stigao u Veneciju. Njemu ga je, pak, darovao sakupljač i trgovac Jervant Korasandjian negdje upravo sredinom 19. stoljeća.
Drugi povijesni detalji o maču nisu poznati te je on sada predmet istraživanja.
Sam Alishan bio je i predani istraživač arheologije. Mač sličan ovome nalazi se u Muzeju Tokat u turskoj regiji Sivas.
Prema Arturu Bagdasarovu, Armenska katolička crkva (AKC) pripada istočnokatoličkim crkvama, u punom zajedništvu s Rimokatoličkom crkvom, priznaje vrhovno papinsko poglavarstvo i ima poseban armenski obred.
Nakon što je Armenska apostolska crkva (AAC) službeno prekinula zajedništvo s crkvama Kalcedonskoga sabora u 5. st. pojedini armenski biskupi i armenske vjerske zajednice pokušali su se vratiti zajedništvu s Katoličkom crkvom.
Pokušaji združivanja s Rimom trajali su nekoliko stoljeća.
