Premda je Hrvatski sabor točno prije 100 godina, odnosno 6. i 7. ožujka 1916. jednoglasno donio Zakon o priznanju islama, iz stenograma rasprave, koji smo dobili na uvid, vidi se kako je među sabornicima ipak malo zaiskrilo, jer se postavilo pitanje donosi li Zagreb samostalno taj zakon ili mu je nametnut od Beča, koji je isti takav zakon donio 1912.
Naime, nakon izvještaja koji je na prijedlog Odbora za bogoštovlje i nauku te Odbora za pravosuđe podnio izvjestitelj dr. Gjuro Šurmin, javio se zastupnik Dragutin pl. Hrvoj i rekao kako “glavni momenat, koji proizlazi iz govora gospodina izvjestitelja jest taj, da je kod stvaranja ovoga zakona po srijedi naše nacionalno hrvatsko pitanje i da su to glavni motivi, s kojih je ova vjerska osnova nikla”.
Bobu bob, a popu pop
– Budući da sam ja vičan reći svakomu u lice, što ga ide: bobu bob, a popu pop, dužnost mi je i ovdje prepriječiti, da se narodu ne baca prašina u oči. Ovo pitanje nije izneseno ovdje iz hrvatskih nacionalnih motiva, nego je jedan čisti politicum, ono se iznosi, jer tako diktiraju postulati velike politike, jer se tako diktira iz Berlina i Pešte, koju vi uvijek slušate i vršite ovdje, što Berlin a naročito što Pešta diktira; a peštanskim kalvinima i framasunima dobro je došla prilika, da mogu pokazati svoje stare simpatije prama Katoličkoj crkvi – rekao je zastupnik Hrvoj dodavši kako je donio odluku da će glasati za zakon.
– Mene vode ovdje motivi, da jedan i to znatan dio hrvatskog naroda pristaje uz islamski zakon, uz islamsku vjeru; to je rezultat povijesnoga razvoja, to je jedna činjenica, koja se sa svijeta maknuti ne može, pak mi s tom činjenicom kao razboriti ljudi računamo i računati moramo. Ako prihvatimo ovu zakonsku osnovu, mi ćemo s time deklarirati samo ono, što faktično postoji, ali time ne budemo mi regulirali odnose između muslimana i kršćana, jer oni ljudi, koji u našoj domovini najviše naglasuju princip tolerantnosti u vjerskim pitanjima, najmanje drže do jedne ili druge vjere – rekao je Hrvoj, na što mu je odgovorio predstojnik za bogoštovlje i nastavu u Hrvatskoj zemaljskoj vladi dr. Stjepan Tropsch.
– Gospodin narodni zastupnik Hrvoj rekao je, da mi s ovom zakonskom osnovom hoćemo, da bacimo prašinu u oči, i s tvrdnjom, da ova zakon osnova nije donesena s voljom hrvatske vlade, s odlukom i u sporazumu s ovom većinom. Tu on tvrdi nešto, što on ne zna. Ni otkuda nije došao nalog, da se ova zakonska osnova pred ovaj sabor donese. Da su dolazili nalozi, onda budite uvjereni za ovakovu agitaciju, s kakvom Vi hoćete opravdati ovu zakonsku osnovu, da smo je mi donijeli, bili bi se poslužili drugi banovi i većine u svoje svrhe, kad bi to išlo. Inicijativa je već prije bila poprimljena za ovu zakonsku osnovu i da je prijašnji ban Tomašić ima one ciljeve, koje ima današnja vlada i većina donoseći ovu zakonsku osnovu, bio bi mogao godine 1910. razviti veliku agitaciju u ovom pravcu u kojem Vi hoćete da s njom agitirate. Da je danas iznesena, o tom je vrlo teško uvjeriti Vas, jer Vi imate svoju vjeru i teško Vam je dokazati nešto protivno. Ali da ima jedna druga nužda, a ne nužda, koju je diktirala Pešta ili Beč, to stoji. Današnje općene državne političke prilike izazivaju ovakvu osnovu u čitavoj monarkiji, pa i kod nas, da ne ostanemo mi jedini bez takve osnove. To je jedan od onih motiva, da je vlada došla s ovom osnovom i pristupila tomu, da se to pitanje i kod nas riješi, kad je našla odziva u većini. Naravno, da mi veoma rado zagovaramo ovakvu ideju, ali kao potrebu narodnu – donosi izvorni stenogram riječi dr. Tropscha.
Tropsch je objasnio kako “zakonom priznati jednu vjeroispovijest znači, dati joj pravo zajedničkog javnog ispovijedanja vjere i dati joj značaj privilegirane Javne korporacije, jer država smatra njezinu svrhu i njezin opstanak korisnim i potrebnim za dobrobit svojih gradjana”.
– Službenici takove konfesije smatraju se javnim organima, te uživaju osobite povlastice, kao na primjer u pogledu vojne dužnosti, u pogledu plaćanja nameta, kao i u pogledu drugih nekih gradjanskih dužnosti, da se na primjer ne moraju primiti tutorstva, skrbništva itd. Ovakova konfesija uživa posebnu kaznenopravnu zaštitu za sebe i za svoje organe, pruža joj se državna pomoć kod izvršivanja njezinih odluka, a imovina njezina uživa neke povlasti na području civilnoga prava. Sve to čini položaj jedne zakonom priznate konfesije privilegiranim, i zato s priznanjem postaje svaka konfesija privilegovanom korporacijom javnoga prava – objasnio je Tropsch.
Naime, u Hrvatskoj u to doba islam nije pripadao zakonom priznatim konfesijama, premda nije bio ni nedopuštena konfesija.
– Prema tome bili su muslimi kod nas ograničeni na vršenje svoje pobožnosti tek unutra obitelji, a nisu smjeli izvršavati svoju pobožnost niti zajednički niti javno; a njihova vjera nije uživala nikakove zaštite tako, da se je na primjer muslimu, koji je vršio svoju pobožnost, moglo nekažnjeno narugati itd. Ovom se zakonskom osnovom ide za tim, da im se omogući kao i ostalim zakonom priznatim konfesijama, javno ispovijedati svoju vjeru, podizati džamije, osnivati zaklade itd., daje im se uopće mogućnost, da se organiziraju kao vjerozakonska zajednica – prezentirao je ondašnjim sabornicima dr. Tropsch.
Za nas danas važno je shvatiti i kontekst odnosa države i vjerskih zajednica prije 100 godina, prema kojima je svaki pripadnik kraljevina Hrvatske i Slavonije trebao pripadati jednoj zakonom priznatoj konfesiji.
To nisu bile familije
– Zakon o zavičajnosti, a tako i zakon o državljanstvu, istina, ne postavlja za stjecanje zavičajnosti odnosno državljanstva uvjet, da dotičnik mora pripadati jednoj zakonom priznatoj konfesiji; no taj uvjet proizlazi nužnom konsekvencijom iz cijelog našeg konfesionalnog sustava tako, da ako bi se jednoj osobi, koja ne pripada nijednoj, zakonom priznatoj konfesiji, i podijelila zavičajnost, takva bi osoba došla u nas u nemogući položaj. Mi nismo za to uredjeni. Takav bi čovjek bio kod nas izvan svakoga prava: mi nemamo za njega nikakvog ženidbenog prava, mi nemamo za njega propisa glede staleške evidencije, dakle glede matica rodjenih, vjenčanih i umrlih, za njega nema mogućnosti vjerskoga odgoja djece, jer nema vjerozakonskih organa... Možda ta okolnost i jest razlogom, da u Hrvatskoj nemamo stalno nastanjenih islamskih obitelji.
Po statistici, koju je vrlo poštovani g. izvjestitelj podrobno ovdje iznio, čuli smo, da su u zemlji godine 1910. bile 204 osobe islamske vjeroispovijesti, od toga samo tri žene, a 201 muškarac; po tom već moglo bi se suditi, da to nisu bile familije, već pretežno pojedine osobe – rekao je dr. Tropsch, dodavši da je u Austriji i Ugarskoj u pogledu pripadnika jedne zakonom nepriznate konfesije drukčije: u Austriji je državnim temeljnim zakonom od 1867. određeno, da svatko može pripadati vjeroispovijesti kojoj hoće, a može biti i bez konfesije (konfessionslos).
U Austriji stvoren je 1870. poseban zakon, kojim se normira ženidbeno pravo i uredjuje vodjenje matica za ovakove osobe, koje ne pripadaju nijednoj zakonom priznatoj konfesiji ili koje ne pripadaju uopće nijednoj konfesiji. U Ugarskoj pak postoje od godine 1894. civilna ženidba i državne matice. Ovoj civilnoj ženidbi podvrženi su svi državljani bez obzira na to, kojoj konfesiji oni pripadaju. Tu je dakle u tom pogledu svejedno, da li tko pripada jednoj zakonom priznatoj konfesiji ili pripada jednoj nepriznatoj konfesiji.
– Kod nas dakle muslimi kao pripadnici jedne zakonom nepriznate konfesije nisu sa vjeroispovjednog pravnog gledišta nikako dolazili u obzir, pogotovo pako bila je za njih isključena svaka mogućnost, da se kod nas organiziraju u svrhu zajedničkog bogoslužja i uredjenja svoga vjerskog života, niti su dakako uživali kakove zakonske zaštite. Predležećom zakonskom osnovom želi se, da se tomu izvanpravnom položaju muslima u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji učini kraj i da ih se podigne u red zakonom priznatih konfesija, tj. da im se dade sloboda zajedničkog javnog ispovijedanja vjere i sva prava javne korporacije, kao što ih uživaju i druge u nas zakonom priznate konfesije – objasnio je dr. Tropsch, a što donosi stenogram saborke sjednice, na kojoj je zapisnik vodio dr. Ivan Ribar, koji je kasnije bio jedan od najbližih suradnika Josipa Broza Tita i prvi predsjednik Federativne Narodne Republike Jugoslavije od 1945.-1953.
>>'Za Hrvatsku autohtoni islam nije samo vjera već i kulturno-civilizacijska baština'
