Baš kao Norveška! – uskliknuo bi svjetski putnik koji bi se samo služio
kartama, navigacijskim instrumentima i “osjećajem” za krajolik, a ne bi
se obavijestio o najopakijem zakutku svijeta – Patagoniji.
I doista, sama zapadna, pacifička obala juga Amerike iz satelita
djeluje jednako surovo izbrazdana fjordovima, serpentinastim kanalima i
ledenjacima, u kojima se potopljeni klanci zavlače duboko u kopno, a
prema pučini strmi su granitni komadi kopna potrgani u potpuno
nepristupačne granitne otoke strmih i glatkih stijena. Ista Norveška.
Podivljali elementi
I tu prestaje svaka sličnost s razglednica. I norveške i patagonske
snimljene za manje ili više lijepa vremena. No, u Patagoniji sunce
probije oblake i zračne se mase nad njom smire tek nekoliko dana u
godini. Norveške obale oplakuje topla Golfska struja, a Patagonija je
meteorološki pakao u kojemu se sastaju svi vjetrovi ovoga svijeta:
prehladni katabaktički s Antarktike koji pušu na refule slično buri
sudaraju se s vrtlozima različitih meteoroloških sustava juga Pacifika
i Atlantika.
Tamo stalno kuha. Kada ne prevlada oštar antarktički vjetar, za
prevlast se bore topliji gusti oblaci što krajolik zasipaju kišom što
se ledi, ili hladniji, nimalo ljubazniji koji zatrpavaju gustim
snijegom koji danima ne prestaje padati. I sve to za polarnoga ljeta,
kada ima sunca. Zimi se, za cjelodnevnoga mračka sva ta elementarna
snaga malo smiri jer nema prevelike razlike u temperaturi kojemu je
glavni uzrok, ironično, Sunčeva toplina. A tada je opako hladno, kako
samo može biti za polarne bonace...
Izazov života
Upravo to je sportski teren na kojemu 32-godišnji Čileanac Cristian
Donoso želi u rujnu, na početku antarktičkoga proljeća, uhvatiti što
duže razdoblje meteorološke tišine te u nimalo lakim uvjetima
proveslati kajak središnjim dijelom zapadne Patagonije 2039 kilometara
morskih kanala, jezera i rijeka, ali svoje plovilo sa 200 kilograma
teškim putnim zalihama misli prevući preko snježnih prevlaka, prijevoja
i ledenjaka. Toga, izvan vode nakupilo se na karti oko 150 kilometara,
od čega su 22 kilometra sami ledenjaci, rijeke ledenih šiljaka i
kockica velikih od desetak sve do stotinjak metara.
Slavni argentinski ledenjak Penito Moreno, koji se pred očima turista
obrušava u južni Atlantik prema patagonskima je pravi cvjetni vrt.
Tko bi uopće poželio ikako drukčije gledati takav kraj osim kao
razglednice?
Odvjetnik i prijatelji
Netko tko ima dobar plan. A Cristian Donoso radi ga najmanje četiri
godine, pri čemu se od svog ranog tinejdžerskog uzrasta potucao po
sličnim mjestima. U biografiji navodi 14 najstrašnijih. A njegov plan
ima dva velika poglavlja. Prvo odgovara na pitanje “kako?”, a drugo
odgovara na “zašto?”.
Detaljan plan te odiseje predviđa prenoćišta za zimske tabore,
prehranu, kako iz donesenih namirnica, tako i svježu, priskrbljenu
ulovom na udicu ili osti, energiju za rasvjetu i kuhanje, odjeću i
opremu za preživljavanje, lijekove, instrumente za navigaciju,
fotografsku i kinematografsku opremu i dodatke koju nose drugi, ne
manje ludi sudionici pohoda od čudnoga odvjetnika ureda Donoso &
Torres iz Santiaga. Dakako, oni mu moraju biti i više od vjernih
prijatelja, štoviše, stručnjaci raznih profila.
Pomoći će i vojska iz polarne baze Puerto Edu00E9na tako što će na
dogovorenim mjestima iskrcati dopunu zaliha. U slučaju nesreće vojnom
će brodu trebati barem tri dana do bilo kojega dijela itinerera.
Crtica u povijesti
Usput će prikupljati fosile, geološke uzorke stijenja i tla s već
“plaćenom kartom” prema čileanskim sveučilištima. Neće propustiti ni
samo jednom dokumentirani posjet spilji na otoku Madre de Dios
prebogatoj spiljskim ukrasima. Uostalom, za sami pothvat posjeta toj
spilji vođi ekspedicije Jean-Franu00E7ois Pernette 1998. godine
dodijeljena je Rolexova nagrada za pothvat. U Cristianovoj je
kajakaškoj ekipi čileanski geolog Rodrigo Fernandu00E9z, koji je u
spilji već bio.
Namjeravaju se popeti na čak četiri strma, djevičanska, neosvojena
granitna vrha, čija se sportska vrijednost može usporediti s usponom na
bilo koji himalajski osamtisućnjak. No, sudionici će osim “pokazivanja
mišića” tražiti i ostatke zagonetnih Alakalufa, naroda koji je upravo
ovdje živio i znao se održati loveći životinje i ribu. Samo je nekoliko
desetaka živih ljudi koji mogu osobno pričati o tom iskustvu, a oni
sami i njihov jezik na rubu su izumiranja. Arheološka istraživanja vodi
francuski arheolog Kai Salas koji će dokumentirati sva otkrića koja
neće moći ponijeti u kajacima.
Taj gotovo nepostojeći autohtoni narod ostavio je i crticu u svjetskoj
povijesti: 1741. godine spasili su brodolomce engleske fregate Wager na
sjevernim obalama otočja Guayaneco, čije će ostatke pokušati naći, a
bude li sreće i ostatke dnevnika koji je vodio John Byron. Pohod je
počast Alakalufima.
Tko su Alakalufi i njihov jezik kawesqar
Preostalo ih je još 15 čistokrvnih i svi su međusobno bliska rodbina. To su Alakalufi, narod krajnjega juga Amerike koje zovu još Halakvulupi, Kawesqari ili Kaweskari. Nastavali su Magellanov tjesnac, poluotok Brunswick te otoke Wellington, Santa Inu00E9s i Desolaciu00F3n u njemu. Do XX. stoljeća, kada ih je bilo oko 5000, bili su slobodni nomadi, a kroz fjordove su se vješto i brzo kretali 5-metarskim čamcima koji su se lako, kad stisne zima, pretvarali u saonice koje bi lako sami vukli sa svim teretom preko snijega i leda. Lutalice, lovci i ribolovci. Zna se da je bilo devet plemena, a govorili su jezikom kawu00E9sqar. Kaže se da ima još samo 22 izvorna govornika toga jezika, a Čile se ponosi time što je kaueskarski jezik obvezno gradivo u osnovnim školama Patagonije. Činjenica je, međutim, da ga ni učitelji više ne govore, a malo pripadnika toga naroda koji jezik govori želi imati neke veze sa službenim obrazovnim sustavom. Iako je jezik pristojno dokumentiran, malo je vjerojatno da će ga netko učiti “od nule”.
