Gornja Poljica zbirno je ime za skupinu sela na sjevernoj strani
Mosora, nekoć dio znamenite Poljičke Kneževine, kojih je oduvijek
"najglavnije misto" Donji Dolac, selo plemenitih, ponosnih i nadasve
rodoljubivih ljudi. Ovdje je sloboda vazda bila najuzvišenija stvar,
stoga i ne čudi da se za nju živjelo, ginulo i umiralo, da ju se čuvalo.
Legenda
Poljička povijest, pa tako i donjodolačka, puna je legendi koje žive iz
naraštaja u naraštaj, a koje se pričaju i dan danas.
Turci nikada nisu bili u Poljicama ističu Donjodočani
a samo jednom su ovamo pokušali prodrijeti 2. srpnja 1686. godine. No
nisu uspjeli, slomili su zube. Legenda kazuje da su Poljičani te godine
pod vodstvom don Jurja Pezelja i Ivana Tomičića, kod Turske jame,
mjesta na izlazu iz sela prema Trnbusima i Bisku, do nogu potukli
Perut-pašu sa šest tisuća turskih vojnika, nakon čega Turci nikada više
nisu došli ni blizu.
Na mjestu tog burnog i krvavog događaja stoji spomen-ploča, baš kao što
je i na mjesnoj crkvi sv. Martina ploča s uklesanim riječima: "Godine
1482. poljički plemići primiše među se neke obitelji, pokazujući se
svojima na svome".
Osim slobodarskoga duha u Donjem Docu velika se pozornost pridavala
školstvu, zdravstvu, kulturi življenja i gospodarskom napretku. Između
dva rata, primjerice, iz sela je poteklo više od šezdeset
intelektualaca, više doktora znanosti, a u tom razdoblju selo je imalo
tri javna zahoda, banku, 25 što zanatskih, što trgovačkih i
ugostiteljskih radnji, a po Mosoru je paslo na tisuće koza, ovaca,
konja, volova... I sijala se ozima pšenica, sadio krumpir brzorod.
Dolac je školu dobio prije nego Solin kazuje Ivan Jelić,
sinovac glasovite dolačke braće, rodoljuba i doktora Branimira, Ivana,
Dragutina i Živka Jelića, a sin petog njihovog brata Mirka i naše
je selo između dva rata dalo više intelektualaca nego Split.
A sve je počelo, kazuje on, s njegovim pradjedom Matom Jelićem koji je
u Dolac "doveo" poštu godine 1884. i s djedom Ikom koji se za
nadučitelja iškolovao u Zadru. Inače, škola u Donjem Docu počela je
raditi još 1872. godine...
Nema ga ovdje pa i mnogo šire i dalje veli Mirko
Bilić tko nije čuo i tko ne poštuje obitelj Jelić, njih petoricu
braće, njihovu sestru Milenu i rođaka Vladimira. Sve su to bili pošteni
ljudi, cijenjeni intelektualci i iskreni rodoljubi. Važno je kazati da
su oni zbog te svoje rodoljubivosti morali emigrirati. A za vrijeme
Drugog svjetskog rata, i to je veoma bitno naglasiti, Branko je sve
vrijeme proveo u engleskom zarobljeništvu, dok su se Ivan, Dragutin i
Živko u Zagrebu bavili odvjetništvom. I svi su se oni zakvačili s
Pavelićem, jer mu nisu odobravali što je Dalmaciju prodao Talijanima.
Za boravka u emigraciji braća Jelić nesebično su pomagala našim
ljudima...
Braća Jelić u emigraciji su i preminula, no obojica su željela biti
pokopana u rodnom Docu, kako bi vječno počivali pod tvrdim mosorskim
kamenom, uz crkvu sv. Martina i zvonik joj pedesetak metara od nje,
isto tolike i visine, a koji su gradila, zidala četiri dolačka
majstora. No, u ono vrijeme slobodan povratak u domovinu nije im bio
moguć ni živima ni mrtvima pa su na vječni počinak otišli u tuđini.
Jednako kao i sestra im profesorica Milena...
No, ja sam svima njima prisjeća se 56-godišnji Hrvoje
Jelić, Ivanov sin kad mi je bilo 16 godina, dao zavjet da će svi
jednoga dana biti preneseni u rodno mjesto. I evo, taj sam zavjet danas
ispunio, svi oni Branimir, Ivan, Dragutin, Živko, Mirko, Milena i
Vladimir napokon su u zajedničkoj grobnici u Donjem Docu. Rečeni
zavjet dao sam im u Argentini, gdje sam i rođen, a prvi put u Dolac i
Hrvatsku došao sam 1991. godine. Tadašnji susret sa stricem Vladimirom
u rodnoj kući mojega oca nikada neću zaboraviti umalo nisam
doživio šlag od sreće! Inače sam odvjetnik, živim i radim u
Münchenu i ovom zgodom želim izraziti zahvalnost gospodinu Ivanu
Lučiću, gradu Omišu i svim prijateljima koji su mi pomogli na prijenosu
posmrtnih ostataka iz inozemstva u rodno mjesto moga oca i mojih
stričeva.
Dobri duh
Dobri duh braće Jelić na Mosoru nastavlja živjeti. Mještani cijelih
Poljica s ponosom izgovaraju njihova imena, primjer su im duhovnosti,
rodoljubivosti i poštenja. Nikada ih neće zaboraviti, baš kao što neće
zaboraviti ni najveću dolačku tragediju iz 1944. godine, kada je u
jednu večer pobijeno 275 ljudi.
Bilo je to 26. III. 1944. kazuje baka Iva Roguljić, uz
Ivana Šilovića i Vjekoslava Bašića živi svjedok tog krvavog
događaja i ja sam tada uspjela preživjeti, makar sam na početku
pucnjave odmah bila pogođena. Ali Božjom voljom ostala sam živa!
Tada sam imala 17 godina, a ljudi koji su počinili pokolj
govorili su razumljivo. Među ubijenima bila su 103 djeteta, najmlađe je
bilo rođeno tek prije dva-tri sata. Tek rođeno...
A u Donjem Docu djecu se više ne rađa kao što se nekada rađalo. Tomu je
više razloga, a jedan je od najvažnijih opustjelost sela. Mladost je
desetljećima odlazila trbuhom za kruhom, obitelji su se zasnivale
daleko od Mosora i Dolac je postajao sve pustiji.
Tako danas ovdje živi oko 120 obitelji veli Marin
Matovac a bilo ih je 400. Godine 1965./1966. naša škola imala je
281 učenika, a prošle školske godine bilo ih je u tri razreda pet-šest.
Ali moram kazati da se zadnjih godina natalitet nešto popravio, pa u
selu ima i petnaestak predškolske djece. Inače, perspektiva Donjeg Doca
je u kamenu, evo već sada tu rade tri kamenoloma, no nevolja je u tome
što nemamo vodovod.
Kad će vodovod u Donji Dolac, nitko ne zna. Cetina je daleko, a selo
visoko na Mosoru... Razbacano po vrletima i uz planinski dolac, sa
sjećanjem na svoje knezove, na svoju glagoljicu zvanu poljičica, sa
svojom braćom Jelić.
U POVODU Pod tvrdim mosorskim kamenom u Donjem Docu, središtu glasovite Poljičke Kneževine, napokon ostvarena posljednja želja braće Jelić
Ispunjen 40-godišnji zavjet
