Da bar protivnici Istanbulske konvencije jednako toliko energije koliko ulažu u protivljenje njenoj skoroj ratifikaciji i širenju panike oko “rodne ideologije” usmjeravaju na unapređenje zaštite žrtava obiteljskog nasilja. Jer, posla ima.
Obiteljsko ili partnersko nasilje u Hrvatskoj pogađa jednu od tri žene. Svaki dan prijavi se oko 45 slučajeva nasilja u obitelji, tijekom vikenda i praznicima taj broj naraste i na 60. U praksi pak najčešće budu tek prekršajno prijavljeni i žrtva i napadač, što je kao da smo žrtvi opalili šamar i ukorili je što nas uznemirava zbog malo davljenja i nedužnog bacanja u zid. U pet godina ubijene su 72 žene, ubili su ih supruzi, partneri ili bliske muške osobe, a taj je trend u porastu.
Femicid čini gotovo 30 posto svih ubojstava u Hrvatskoj! Ali te brojke zazvone samo na dan kakvog prigodnog okruglog stola ili na dan nove smrti, a potom se o njima više i ne govori. Ono što država čini za žrtve femicida uglavnom je pokrivanje pogrebnih troškova. Žrtve obiteljskog nasilja u 80 posto slučajeva su žene i djeca i doslovce je riječ o rodno uvjetovanom nasilju. Nacionalna zakonodavstva na to nasilje uvjetovano povijesno nejednakim odnosom moći između muškaraca i žena i posljedično dominacije jednih i diskriminacije drugih, da ne kažemo drugotnih, ne uspijevaju uvijek uspješno odgovoriti. A Istanbulskoj konvenciji iliti Konvenciji Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji to je svrha.
Međutim, kritičari tog dokumenta digli su se na stražnje noge zbog pojma rod premda se on već odavno koristi i u nizu međunarodnih dokumenata i u hrvatskim zakonima, što dosad nije privlačilo pažnju. I ne mogu prihvatiti iskorjenjivanje predrasuda, običaja i tradicija temeljenih na ideji manje vrijednosti žena ili stereotipnim ulogama žene i muškarca. Suprotno toj obavezi koja iz Konvencije proizlazi žele zadržati stanje kakvo jest. Jer misle da je to normalna dinamika u prosječnoj hrvatskoj obitelji i da se nitko izvana u nju nema pravo miješati.
Ajmo sad vidjeti. 30% posto svih ubojstava u Hrvatskoj je femicid. To znači da 70% svih ubojstava nije femicid, nego su žrtve ubojstava muškarci. Čime je to uvjetovano, isto rodnim ulogama? Žrtve obiteljskog nasilja su u 80% slučajeva žene i djeca. U redu, to znači da su u 20% nasilja žrtve muškarci, što ćemo s tim, opet rodne uloge? Nadalje, ako su u 80% žrtava žene i djeca, tko su počinitelji u situacijama kada su žrtve djeca, samo muškarci, ili i žene? Piše da su u pet godina ubijene 72 žene od strane partnera, gdje je statistika koliko je žena ubilo svoje partnere? Javnost zna za najmanje desetak medijski razvikanih slučajeva u zadnje dvije godine, dakle u pet godina bi ih moglo biti 25-30. Opet rodno uvjetovane uloge? Nadalje, što ćemo s ubojstvima djece, samo u zadnjih 2 godine znamo za nekoliko svirepih likvidacija vlastite djece koje su počinile majke, čak i jedno dvostruko ubojstvo vlastite djece. Opet rodno uvjetovane uloge? Sve to zorno pokazuje da počinitelji međuspolnih nasilnih činova mogu biti i žene i muškarci, isto kao i žrtve. Nadalje, sve to opet pokazuje da su žrtve nasilja neovisno o počinitelju uglavnom muškarci, kao i to da su i muškarci i žene u stanju likvidirati vlastitu djecu. To su činjenice, i to je realnost, upravo na temelju toga Istanbulska konvencija koja izmišlja nekakvo nepostojeće rodno uvjetovano nasilje po kojem su muškarci uvijek potencijalni nasilnici, a žene uvijek potencijalne žrtve samo zato što su žene, pada u vodu.