Aldo Štifanić posljednjih je dvadeset godina posvetio kako bi od
izumiranja spasio govedo koje je obilježilo život večine Istrijana -
boškarina. Golemo govedo blage čudi koje je stoljećima bilo glavna
radna snaga Istrijanima na plodnoj crljenici gotovo je izumrlo.
U cijeloj Istri bilo ih, kaže nam Štifanić, 1994. samo 16 grla, 4 krave
i 8 bikova od kojih je barem šest bilo u srodstvu, što je prijetilo
degeneraciji vrste.
- Danas ih je, ponosan je Štifanić, koji je uzgajvač ali i predsjednik
Udruge uzgajivača, gotovo 600; 440 krava, 100 junica, 20 bikova i 40
volova. Teška besida bi bilo reći da smo ih spasili, ali siguran da smo
im produžili život za još 20-ak godina, koliko je prosječni život
boškarina.
Boškarin kao Tito
Štifanić kaže da je boškarin, naziv za istarsko govedo, postao
uvriježen kao i Tito za Josipa Broza. No, taj mu je lokalizam i pomogao
jer je prvi amandman oporbe, tadašnjeg IDS-ova zastupnika Dina
Debeljuha, kojim se izdvaja novac za spas goveda, u Saboru 1994. prošao
zbog imena boškarin.
- Podržao ga, sjeća se Štifanić, i Luka Bebić koji je zbog svoje struke
prepoznao ugroženost autohtonog goveda.
- U Istri je nekad, prije doba traktora, bilo 30 tisuća volova, od čega
polovica kastrata, a ostatak su činili boškarini, balini, gajardi,
napoli, savini... Svi su oni imena dobivali prema svojoj ćudi ili
izgledu - priča Štifanić.
Dobar, lip i velik
Savini su bili sivocrvenkaste dlake, gajardi prave mudronje, a balini i
boškarini poznati kao mirno i dobro blago, pravi delavci. Štifanić kaže
kako je odrastao uz ta goveda koje su imali njegovi nonići, a od 80-ih
godina u Istri ih je bilo sve mnaje.
Aldo i njegov brat Marino te njihov prijatelj Haler iz Rovinja obišli
su Istru i zgrozili se vidjevši koliko je malo boškarina ostalo.
Dokrajčile su ih, kaže, talijanske mirovine, kada su stariji ljudi
odjednom dobili puno novca te im život na selu, uzgoj stoke i
poljoprivreda više nisu bili potrebni.
- Htjeli smo ih otkupiti, ali većina tog dobrog blaga završila je po
klaonicama - sjeća se Štifanić. U dvadesetak godina rada i financijskih
akrobacija te inicijativu “SOS za istarsko govedo” Štifanićevi su
uspjeli napraviti geno-park, otkupiti zadnje primjerke, a uključili su
se i država, županija pa i AZRRI, koja promovira projekt valorizacije
mesa boškarina.
- Nisam ni sanjao da ćemo ga imati na pjatu. Ne zbog činjenice da blago
koje gojim i pojedemo - to je dio hranidbenog lanca i tu mjesta
emocijama nema - nego zbog činjenice da smo ih imali toliko malo da
nismo vjerovali da će boškarin opstati. U Križevcima uzgajivači imaju
zamrznuto sjeme boškarina kojim oplođuju najbolje krave, a od 300
muških telića godišnje se izdvoje 2-3 dobra i petorica za kastraciju.
Ostalo ode - na pjat!
BOŠKARINI Naš delavac skoro je partija zbog talijanskih penzija