Blag, ali odlučan otac, razuman muž pun ljubavi te dobar i marljiv radnik najčešći su opisi svetog Josipa. Iako ga nazivamo i Isusovim ocem, očuhom, poočimom ili samo Marijinim mužem, teolozi su se složili da ga je najtočnije nazivati Isusovim djevičanskim ocem.
Mnogima je možda nepoznanica da je Josip i zaštitnik Crkve, ali i hrvatske države, i to odlukom Sabora još 1687. godine, iako se proslava 10. lipnja do danas nije uzdigla na nacionalnu razinu, po uzoru na Irce koji svog zaštitnika svetog Patrika slave diljem svijeta. Sabor se zaštitniku zemlje odužio barem simbolično u srpnju 2008. godine postavljanjem reljefa koji prikazuje svetog Josipa kako uz Blaženu Djevicu Mariju u naručju drži malog Isusa. Od 1987. godine karlovačka crkva posvećena njemu u čast proglašena je nacionalnim svetištem svetog Josipa, no ono do danas nije zaživjelo kao pravo hodočasničko središte.
Stolar kraljevskog podrijetla
Iako u Svetom pismu nije zapisana ni jedna Josipova riječ, prema njegovim djelima napisane su brojne knjige i romani, a snimljen je i film "Sveti Josip iz Nazareta". Ipak, rekonstrukcija cijelog njegova života temelji se na samo 13 zapisa u Svetom pismu gdje se spominje njegovo ime. Najviše je pisao evanđelist Matej, nešto malo Luka, a spominje ga i Ivan. Poznato je da je Josip kraljevskog roda (potomak Davidove loze) i da je siromašan tesar te da se rodio i živio u Nazaretu na sjeveru Izraela, kao i njegova žena Marija.
Josip se prvi put spominje kao Marijin zaručnik kada je ona začela po Duhu Svetomu. Tu se u svega nekoliko rečenica iščitava prvo Josipova ljubav prema zaručnici Mariji, potom sumnja i na kraju odluka da joj povjeruje. Iako mu je razum govorio jedno, jer se vjeruje da s Marijom nije spavao, ljubav prema njoj, tolerantnost i povjerenje koji su ga krasili ostavljali su prostora da mu zaručnica možda ipak govori istinu o bezgrešnom začeću. Stoga Josip nakon što mu se Marija povjerava da je trudna ne reagira kao što se tada očekivalo od muškarca te je nije otkrio jer bi je kamenovali, već si daje vremena da o svemu razmisli. Matej navodi i da je Josip planirao potajice ostaviti Mariju, no da je noću usnuo san koji ga je ohrabrio.
"Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih".
Rektor Svetišta svetog Josipa u Karlovcu Antun Sente tumači taj san kao Josipovu podsvijest.
– Taj san bih usporedio sa snom Martina Luthera Kinga kada je govorio da sanja Ameriku u kojoj će svi imati ista prava. Dakle, taj san, kao i druge, ne treba tumačiti izravnim razgovorom s Bogom, već vizijom ojačanom od Boga.
Nakon tog presudnog trenutka kojim je Josip odlučio prihvatiti Mariju, a potom i njezina sina kao svoga, dao mu je i ime Isus. Katolička crkva vjeruje da su Marija i Josip živjeli djevičanskim životom, tj. da nisu imali spolne odnose ni u braku. Tako se smatra da je Josip bio i Marijin muž i čuvar njezina djevičanstva.
Prema apokrifnim zapisima, istinu o odnosu Josipa i Marije i činjenicu da on nije biološki Isusov otac ubrzo je saznao i narod pa je bio izložen i porugama da odgaja fačuka. Kako se on na sve to nije obazirao, u kršćanskom svijetu smatra se kao primjer uzornog oca i glave obitelji, a 19. ožujka, kada cijeli svijet slavi svetog Josipa, mnogi obilježavaju i kao Dan očeva.
Sveti Josip se u Bibliji nakon spomena o Marijinu začeću spominje i za vrijeme njihova puta u Betlehem, kada je Marija trebala roditi, a došla je naredba da se popiše stanovništvo. Josip i Marija krenuli su na put iz njihova rodnoga grada Nazareta južno u Betlehem, gdje su se morali prijaviti. Nakon teškog puta, došli su u Betlehem, a kako je došlo i vrijeme da Marija rodi dijete, sklonili su se u štalu, gdje je uz Josipovu pomoć rodila Isusa. Josip spominje i da je Isusa osmi dan nakon rođenja odnio u hram na obred obrezanja i tada mu i službeno dao ime Isus.
Umro uz Isusa i Mariju
Ubrzo nakon toga, Evanđelist Matej spominje da se Josipu u snu ukazao anđeo i rekao: "Ustani, uzmi dijete i majku njegovu te bježi u Egipat i ostani ondje dok ti ne reknem". Riječ je o bijegu od sigurne Isusove smrti, jer je kralj Herod naredio da se u Betlehemu i okolici pobiju sva muška djeca do dvije godine jer je saznao da je rođen "novi kralj". I dok je Herod naredio pokolj pobojavši se za svoju vlast, strah je uhvatio i Josipa, pa su pod okriljem noći putovali do granice sakrivajući se od vojske. Iz tog odlomka Evanđelja teolozi iščitavaju Josipovu hrabrost i odlučnost ali i ljubav prema Isusu i Mariji. Nije poznato gdje su se skrasili u Egiptu, no pretpostavlja se da je Josip našao posao kao tesar i da je uz Mariju odgajao Isusa, kojeg je od malih nogu vodio u radionicu. Sveti Matej navodi dalje da se anđeo ponovno javio Josipu u snu i rekao: "Ustani, uzmi dijete i njegovu majku te pođi u zemlju izraelsku jer su umrli oni koji su djetetu o glavi radili". Time se obitelj vraća u Izrael i rodni Nazaret, gdje će Isus odrastati te će kasnije ponijeti i naziv Nazarećanin unatoč tomu što je rođen u Betlehemu.
Evanđelist Luka donosi potom posljednji spomen Josipova imena u kojem ga Marija naziva Isusovim ocem. Riječ je o trenutku kada obitelj odlazi na hodočašće u Jeruzalem, gdje se 12-godišnji Isus izgubio. Nakon tri dana, našli su ga u hramu, a Matej u evanđelju piše:
"Kad ga ugledaše, zapanjiše se, a majka mu njegova reče: "Sinko, zašto si nam to učinio? Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili."
Tu Marija jasno Isusu oslovljava Josipa s "tvoj otac", iz čega teolozi tumače da ga je i Isus zvao ocem, a ne Josipom ili očuhom. Ipak, tumače da ga je najispravnije zvati Isusov djevičanski otac.
O Josipu se potom gubi svaki spomen pa se pretpostavlja da su vodili običan svakodnevni život, koji se sastojao od rada, obiteljskog zajedništva i molitve. Pretpostavlja se da je Josip Isusa odgajao podučavajući ga i drvodjelskom zanatu, jer se kasnije Isusa spominje kao tesara.
Smatra se da je umro u 60-ima, kada je Isus imao oko 30 godina, i da su u času njegove smrti bili prisutni Isus i Marija, pa se zbog toga Josip slavi kao svetac zaštitnik umirućih, jer se svaki kršćanin nada da će u trenutku smrti biti u društvu Josipove obitelji, Marije i Isusa, pa se upravo njemu moli za blagu smrt.
Budući da nije poznato kako je i kada Josip umro, nije poznat ni njegov grob. Do danas se čuva nekoliko stvari za koje se vjeruje da ih je on koristio, no za to ipak ne postoje čvrsti dokazi. U talijanskom samostanu Camaldoli u okolici grada Arezza čuva se tako njegov štap, dok se u Perugi od 1477. godine čuva vjenčani prsten. U Francuskoj, u gradu Joinville-sur-Marne čuva se pojas svetog Josipa, dok se u Aachenu u Njemačkoj, u riznici Karla Velikog čuvaju zavoji u koje je navodno Josip zamatao malog Isusa.
Rektor Svetišta svetog Josipa u Karlovcu Antun Sente kazao je da je malo poznato da je za uvrštenje Josipova imena u čitanje Svete mise zaslužan jedan hrvatski biskup. Naime, na sjednici II. Vatikanskog sabora 1962. mostarsko-duvanjski biskup Petar Čule naglasio je da je Josip "poslije Marije, veći od svih svetaca i da je ono isto Tijelo koje se časti na oltaru sv. Josip na rukama nosio, hranio i oblačio". Papa Ivan XXIII., ne čekajući glasovanje Koncila, odlučio je prihvatiti prijedlog biskupa Čule i odredio je da se u misni kanon odnosno svaku svetu misu kao obvezni dio liturgije unese njegovo ime.
Nacionalno svetište
Svetog Josipa posebno štuju Talijani i Kanađani, a jedna od najpoznatijih crkvi posvećenih sv. Josipu je u Montrealu u Kanadi koju godišnje obiđe oko dva milijuna posjetitelja. U cijelom svijetu sveti Josip se slavi 19. ožujka kada mnogi slave i Dan očeva, slavi se i kao radnik, i to 1. svibnja, a Hrvati bi ga posebno trebali štovati i 10. lipnja kada se slavi kao zaštitnik domovine. Rektor Nacionalnog svetišta u naselju Dubovac u Karlovcu Antun Sente kazao je da je za proglašenje tog svetišta najzaslužniji Marijan Radanović, župnik koji je na Dubovac došao 1955. godine.
– Bio je duhovan i brižan svećenik kojeg je narod ubrzo zavolio, a 1965. godine, kada je osjetio da su okovi komunizma malo popustili, zatražio je od lokalne vlasti dozvolu da gradi novu župnu crkvu.
Upornost se isplatila nakon što je godinu dana "dosadni svećenik" i po nekoliko puta dnevno dolazio u općinu s molbama za dozvolu. Zanimljivo je da je tada gradonačelnik Karlovca bio Josip Boljkovac koji je župniku najzad popustio, no tako da mu je dao dozvolu da crkvu gradi na močvarnom zemljištu, očekujući da će odustati. No, Radanović je isušio močvaru i sagradio crkvu koju je 15.rujna 1974. posvetio kardinal Franjo Šeper, pročelnik rimske Kongregacije za nauk vjere.
Zanimljivo je da je riječ o jedinoj crkvi u Hrvatskoj koja je sagrađena za vrijeme komunizma na regularan način, odnosno zatražena je i dobivena dozvola te je crkva sagrađena po svim propisima. Tih godina građene su i crkve u Pleternici i Sv. Križ u Sigetu, no prva je građena pod krinkom dvorane, a druga radi uspostavljanja boljih odnosa s Vatikanom. Sente, baš kao i Radanović, smatraju da je riječ o čudu sv. Josipa, a ta se čuda u Karlovcu događaju i danas.
– Nema dana da ne dobijem svjedočanstvo vjernika o uslišanju molbi nakon molitvi svetom Josipu. Kada me netko pita zašto je Josip tako velik i ispunjava potrebe, kažem da se Josip trudio za života ispuniti sve Isusove želje, i kada je bio dijete i kasnije, a Isus mu sada ne može ostati dužan te sada ispunjava naše molbe preko njega – zaključio je Sente.
>>Zašto je irski Sv. Patrik 'cool', a zaštitnik Hrvatske Sv. Josip nije
>>Sveti Jeronim, koji je prvi Bibliju preveo na latinski, je iz Štrigove!
