Da parafraziram Ivana Vrdoljaka: prestanite nas silovati i pustite nas da koaliramo s HDZ-om. I još onaj lapsus, koji to i nije bio, o Savki Dapčević kao stanovitom organu, što je očito bio razlaz s osnivačicom i penisiziranje njezina ugleda.
Kolosalan potez čovjeka zbog kojeg će se uskoro na kvizovima postavljati trik-pitanje “koji je Vrdoljak režirao Dugu mračnu noć?” No, da se razumijemo, ja ne mislim da je HNS u situaciji promjene nosača političkog postojanja učinio išta nečasno. Napravili su jedino moguće za nekadašnju stranku koja godinama u principu ne postoji shvativši na vrijeme impotentnost SDP-a i uopće veliki upitnik kako bi u odnosu na atrofiranu ljevicu i sami izgledali poražavajuće truneći se dodatno u opozicijske četiri godine, a bez jamstva da će na sljedećim izborima išta ušićariti u švercanju na listama. Tim više što se čini da im je ulogu “ljubljenog učenika” među socijaldemokratima oteo Krešo Beljak pa su strah i vjerojatno uvrijeđenost bivali sve veći.
Dakle, nije HNS izdao nikakve svoje principe koalicijom s HDZ-om, nego je svoje principe izdao HDZ koalicijom s nečim čega nema. HNS je odavno raskrstio s bilo kakvom principijelnošću. Još dok je Čačić bio “unutra”. Ma i prije. Jednostavno rečeno, ako je postojala grupacija koja je njegovala kulturu političke trgovine, onda je to bio HNS. Vrdoljak je godinama stjecana znanja političkih trgovačkih putnika razradio do savršenstva i uspio postaviti hrvatsku političku Ponzijevu shemu u kojoj se, kao i u originalu, trguje s nečime što ne postoji. Fikcija zarada i investicija u originalu i fikcija postojanja političkog legitimiteta i legaliteta u hrvatskoj verziji u osnovi je jedna te ista fikcija s isto takvim rezultatom koji može stvoriti privid bogatstva/stabilnosti, ali na kraju će se ipak pokazati da je bilo riječi o pukom prividu. Ostavimo se tlapnji da je HNS izdao svoje birače. Njihovi su birači uglavnom sami članovi HNS-a i oni su na središnjem stranačkom tijelu većinom odlučili da neće izdati same sebe. Isto tako floskula je da između HNS-a i HDZ-a postoji ponor nepremostivih svjetonazorskih razlika. Danas se svjetonazor više ne nijansira prema ustašama i partizanima, prema za dom spremni. Uostalom, i Pupovac je kapitulirao pred tim tradicionalnim ustaškim pozdravom pa nikome ništa, i dalje predvodi srpski politički zdrug. Pitanje svjetonazora danas se ogleda u odnosu prema vlasništvu, prema kapitalu, prema kapitalizmu, prema radu i radnicima, prema socijali, prema zdravstvu, prema obrazovanju, prema porezima, prema međunarodnim političkim i gospodarskim imperativima, a tu su HNS i HDZ slični da sličniji ne mogu biti. U stvari, HNS je čak radikalniji od HDZ-a, u srkanju kapitalizma, i zar stvarno mislite da bi reforma obrazovanja mogla biti stavka zbog koje će se lomiti koplja ili ulaziti u vlast koja tetura već gotovo dvije godine, a da se pritom prestanu spominjati Zdravko Marić, Agrokor, Rusi, EU... Sada će svuda odjekivati teške diskvalifikacije kako je riječ o povijesnom presedanu, nezapamćenom događaju, izdaji partnera, gaženju vlastite vjerodostojnosti i to bi sve bilo točno da je ičega od toga bilo i prije.
HNS-u ne treba suditi, čak ni u odsustvu, jer matematički rečeno, oni su u ovom trenutku bili u stanju smanjene uračunljivosti. U ukupnom političkom korpusu. U osnovi, Vrdoljaka treba cijeniti i promatrati kao čovjeka koji je, nastupajući u cameo roli odigrao ulogu života i možda uspio napraviti dvije stvari. Redefinirao je politiku iz one već ustajale “umjetnosti mogućeg” u “kirurško odstranjenje želuca na živo”. A druga je stvar što je možda ovim potezom smijenio Andreja Plenkovića. Koalicijski potencijal HDZ-a opasno je devalviran i sveden na tek neformalne grupice koje jednokratno ulaze u Sabor kao u pečalbu za osiguranje dobrih mirovina i sitnog ćara ako se dobaci do kraja mandata. Kome se okrenuti da bi se sačuvala vlast sve je veća dilema čak i formalno ulaštenom Plenkoviću pa se sve žešće javlja ključno egzistencijalno pitanje: kako sačuvati vlast, a pritom ne urušiti stranku. U HDZ-u nemaju odgovor na taj izazov i moraju prihvatiti sve što im se ponudi. Spas se za sada pronalazi u alibiju stabilnosti zbog koje se tako smjerno žrtvuju za državu i sve nas, a u principu žrtvuju državu i sve nas produbljivanjem postojećih i prokopavanjem novih socijalnih rovova. Koliki je paradoks trenutačno na leđima HDZ-a, možda je najbolje sažeo Vrdoljakov nasljednik Štromar, budući potpredsjednik Vlade kojeg u njegovu kraju nisu htjeli za župana, kad je rekao da će njihovi birači i članovi, ako u pregovorima s HDZ-om dobiju ono što traže, tek onda moći reći tko je tu koga izdao. I tu je stao, premda je ionako izletio i otišao predaleko, ostavivši u zraku da je s pozicija subordinativne strukture HDZ-a i njihova pokornog članstva izdaju moglo počiniti isključivo vodstvo HDZ-a.
Plenkovića tek čeka objašnjavanje svog poteza, čak i kad Vesna Pusić i krug oko nje dobije pedalu. Jer Hrvatska i može dobiti Vladu, ali je potpuno jasno da neće dobiti stabilnost i to isključivo zbog toga što se stvari ne rješavaju, nego se problemi umnožavaju i što se ekvilibristika samoodržavanja ne može poistovjetiti s kvalitetom vladanja. Ne može to riješiti ni šarmantni osmijeh aktualnog premijera zbog kojeg se uvijek sjetim one kineske: čovjek koji ima lijepu dušu uvijek nešto lijepo kaže, ali čovjek koji nešto lijepo kaže ne mora imati i lijepu dušu.
Mislim da bi gospodin Ivanković mogao iz ovog teksta naučiti kako se piše i analizira, pa možda popravi svoje ili shvati da nije za novinarstvo. Ovo je odličan članak za razliku od njegovog.