Uspije li Ivica Kostelić dobiti indeks Hrvatskih studija, vjerojatno će to brojiti u svoje najznačajnije uspjehe. Uspije li, Kostelić će svome najvećem sportskom uspjehu, osvajanju srebrne olimijske medalje, pribrojiti i najveći intelektualni uspjeh, inicijaciju u akademskog građanina. Indeksom će postati jedan od ne baš brojnih vrhunskih sportaša koji pokazuju ambiciju uvrstiti se među jednu od hrvatskih manjina, među manje od sedam posto visokoobrazovanih.
Možda je i činjenica da uspješni sportaši rijetko studiraju bila uzrokom tolika novinarskog interesa, znatiželje, pozornosti, iščekivanja, pa i radosti i zluradosti hoće li se Ivica Kostelić upisati ili neće. Kod nas je već gotovo postalo običajem da sportska elita “ne gubi vrijeme” po fakultetima, da uspješni ne studiraju. Studenti su među njima postali kao bijele vrane. Ivica Kostelić kani pak nastaviti jedan svijetli trag, tradiciju da se i među vrhunskim sportašima ipak nađe netko da “spoji nespojivo”, sport i studiranje. Niz ide od legendarnog Žarka Dolinara, preko Zlatka Šimenca i Slavena Zambate do Mihovila Nakića, Tomislava Paškvalina; i Zvonimira Bobana. I Ivica Kostelić, kao i nekadašnji Dinamov i Milanov kapetan, želi studirati povijest.
Da ga zanima “učiteljica života”, postalo je znano kada je objavljena novinska blasfemija da je mladom skijašu uzorito biti spreman “kao njemački vojnik” prije napada na SSSR! Novinar je tu mladićevu lakomislenost (pre)čuo da bi je onda “spontano na moj znak” objavio kada ju je mladić već zaboravio, da ga se prokaže kao mladog nacija! Izgleda da je to bila neka vrsta odmazde prema obitelji Kostelić, posebno prema nacionalno osjetljivom, a politički neprilagođenom Anti. Od te se objede i njezine mrlje Ivica morao dugo javno prati. Nekima ni danas nije dovoljno ideološki čist. Pa su skloni i njegovu želju za studiranjem povijesti tražiti u mladićevoj “mračnoj strasti”, u pripisanoj mu ideologiji.
Odnosno, u svojevrsnom natražnjaštvu, koje je svojedobno kao dominantnu crtu naših studenata povijesti označio jedan naš priučeni karakterolog. Sklonost studiju povijesti, posebno hrvatske, on je pronašao u epskoj tradiciji, u kulturi ognjišta, didovskih priča, gusala i seoskih prela. Zaključio je da povijest mahom studiraju dinaroidi, te priprosti baštinici kulture kirvaja i bećarca, genetski zapreteni i budalasto zaljubljeni u jednako takvo hrvatstvo.
Ivica Kostelić se, kao mogući student povijesti, osim po obiteljskoj privrženosti nacionalnom, ne uklapa u tu pseudourbanu predrasudu. Kao gradski dečko, koji ne svira gusle, nego gitaru, Kostelić ruši taj stereotip. Njegova urbana kajkavština – koju rabi preko mjere, da se pitamo zna li uopće govoriti književno – takav stereotip i dodatno opovrgava. Kao što i sama želja da studira ruši stereotip o sportašima kao uspješnim budalašima.
