U svojoj 15-godišnjoj političkoj karijeri Krpina je u Saboru govorio 1500 sati, bio je predsjednik Kriznog štaba za Dalmaciju 1991., glasnogovornik stranke, glavni tajnik i dugo godina zamjenik glavnog tajnika stranke, glasnogovornik HV-a itd. Bio je hvaljen i osporavan. “Ne možete sudjelovati u medijskom životu a da nemate i protivnike”, jasan je Drago Krpina.
Rođen je 1960. u Radašinovcima u općini Benkovac. Nakon što je završio pedagošku akademiju, radio je kao učitelj u Križevcima, Raštanima Gornjim, Biogradu. Kao amater bavio se kazalištem i glumom te pisao poeziju. Autor je nekoliko knjiga političko memoarskog sadržaja i dviju zbirki poezije. U Zagreb, povodom godišnjice prvog općeg sabora, ovih su dana došli brojni veteran HDZ-a iz njegova doba, ali neki se nisu pojavili. “U takvim prigodama treba zanemariti sukobe. Ja sam protiv retuširanja prošlosti. Ako su neki ljudi bili na tom skupu 1990., bili su. Nisam protiv toga da se pozovu ljudi koji su u međuvremenu otišli u neke druge stranke”, kaže Krpina.
On je član HDZ-a od ljeta 1989. Pristupnicu mu je donio kolega Milivoj Ugrinić kojem ju je dala Glavaševa sestra, danas pokojna Gordana Sambunjak. Krpina je početkom demokratskih promjena organizirao stvaranje podružnica HDZ-a u općini Biograd i Benkovac. Tuđmana je upoznao 18. ožujka 1990. na glasovitom stranačkom skupu u Benkovcu kada je pokušan atentat na predsjednika HDZ-a. Taj je skup organizirao Krpina, nekoliko tjedana poslije 1. općeg sabora HDZ-a. Tuđmana su do zadnjeg trena uvjeravali da ne ide u Benkovac. On je na kraju održao govor koji je trajao pola sata. Dok je držao govor, iznad njega je osam momaka držalo stolnjak jer su provokatori bacali jaja i kamenje na njega... Tuđman je u svom govoru pozivao Srbe na razgovor, dogovor, suživot. No jedan lokalni Srbin, Duško Čubrilović, na tom je skupu pokušao atentat na Tuđmana. Atentat nije uspio jer je rođak Drage Krpine, koji je bio u osiguranju HDZ-ova skupa, nokautirao Čubrilovića koji je poslije rata pobjegao u Kanadu.
O pištolju koji je Čubrilović nosio puno se pisalo i govorilo. “To je bio pravi pištolj, od policije sam čuo da se taj pištolj mogao puniti i pravim, bojevim mecima i plinskim. Po mom shvaćanju, taj Čubrilovićev postupak imao je za cilj da se izazovu neredi”, objašnjava Drago Krpina. Naime, benkovački garnizon JNA tada je bio spreman za obračun sa 20 tisuća okupljenih Hrvata na skupu HDZ-a.
“To je sigurno jedan od važnijih događaja koji je HDZ-u dao veliku prednost pred ostalim strankama jer je Tuđman na tom skupu izrazio odlučnost i hrabrost”, kaže Krpina tvrdeći da je Čubrilovićev pokušaj atentata HDZ-u i Tuđmanu zapravo pomogao.
Prije prvih višestranačkih izbora 1990. HDZ-ovci su, kaže Krpina, po Benkovcu i Biogradu “svijećom tražili” uglednike koji bi željeli biti na listama HDZ-a za Sabor, ali takvih nije bilo. “Izbacivali su nas iz ureda. Poslije su mnogi postali članovi HDZ-a i mene podučavali HDZ-ovoj politici”, smijući se govori Krpina. U izbornoj jedinci Biograd, Benkovac i Obrovac Krpina je pobijedio kandidata SDS-a Dušana Starevića i postao zastupnik u Društveno-političkom vijeću Sabora SRH te je nakon toga imenovan poslanikom u Vijeću republika i pokrajina savezne Skupštine.
Ovih dana, povodom proslave 25 godina 1. općeg sabora HDZ-a, mnogi ljudi su prilazili Krpini i govorili da se sjećaju kako je u Saboru 1990. na zastupnike SDS-a u prvom sazivu Sabora bacao torbu. “Zanimljiv je fenomen te torbe. Nije to bila moja, nego torba Ivana Bobetka koju je bacio na zastupnika SDS-a Milana Tanjgu. Stotine ljudi spominju torbu koja nema nikakve veze sa mnom. Mladi je Bobetko u jednom trenutku eksplodirao i bacio svoju torbu. Poslije toga smo ga u šali zvali Torbetko”, prisjeća se Krpina koji pretpostavlja da je “do zamjene u glavama ljudi” došlo zbog toga što je on četiri godine poslije, 1994., imao incident sa zastupnikom Draganom Hinićem iz Srpske narodne stranke Milana Đukića.
“Taj moj incident s Hinićem je bio povezan s politikom Milorada Pupovca. U to vrijeme Pupovac je širio monstruoznu laž i dao stotine izjava u kojima je tvrdio da je u Hrvatskoj pokršteno 12 tisuća pravoslavne djece na katoličku vjeru. Na tu je laž reagirao kardinal Kuharić, međutim to je bila propaganda akcija koja je htjela stvoriti poveznicu RH s NDH”, kaže Krpina.
Sukob s Hinićem
Pupovac je, naime, tada bio predsjednik Srpskog demokratskog foruma. A tadašnja vlada, na čelu s Valentićem, na vrhuncu takve propagande SDF-u je dodijelila 200 tisuća maraka zbog čega se Krpina pobunio. Na njegovo protivljenje reagirao je Hinić pa je, nakon izlaska iz sabornice, došlo do sukoba Hinića i Krpine u saborskom kafiću… Nakon Oluje Krpina je bio savjetnik predsjednika Tuđmana za oslobođena područja. Zbog toga je ušao u sukob s ljudima zaduženim za obnovu i financije. Krpina je predlagao drukčiji model obnove, međutim nitko ga nije slušao.
“Država je plaćala poduzeća koja su napuhivala cijene i lažirala račune, svega i svačega je bilo. Hrvatska je 15 milijardi kuna platila za obnovu kuća, a moglo se to napraviti za trećinu toga iznosa”, tvrdi Krpina. Imao je Krpina i žestoke svađe unutar HDZ-a zbog načina gradnje autoceste Zagreb – Split. Želio je da autocestu rade domaći izvođači i inženjerija Hrvatske vojske. Uzor mu je bio Izrael čiju infrastrukturu gradi vojska. No “hrvatski genijalni ekonomisti” uvjerili su Tuđmana da “Drago Krpina predlaže omladinske radne akcije”. U drugoj polovici 90-ih godina Krpina se našao u ozbiljnom sukobu s bankarima i ministrom financija Borislavom Škegrom.
Kad je, primjerice, 1998. u jednom intervju Večernjem listu, nakon propasti Dubrovačke banke, prozvao guvernera Škreba, izbio je skandal. Škreb je ponudio ostavku predsjedniku Tuđmanu.
“Nama je guverner u Saboru podnio izvješće prema kojem je u bankarskom sustavu sve u redu. Dva mjeseca poslije Dubrovačka banka je bankrotirala, propala, srušili su je”, kaže Krpina koji je govorio da banka nije propala zbog onoga što se događalo u dva mjeseca od guvernerova izvješća. Tuđman je spriječio Škrebovu ostavku, a Krpini poručio: “Nećeš mi ti smjenjivati guvernera Narodne banke!”
“I danas se vuče problem središnje banke i uloge guvernera”, zaključuje Krpina.
Međutim, sukob Drage Krpine sa Škrebom bio je mačji kašalj u odnosu s bankarima. Naime, u procesu rješavanja tzv. stare devizne štednje hrvatske vlasti donijele su zakon prema kojem su banke preuzele obveze prema štedišama, a obveze prema bankama preuzeo je državni proračun. Tako je de facto država preuzela obvezu isplate stare devizne štednje.
“Tri banke u Hrvatskoj su 1998. ukrale državi 400 milijuna ondašnjih maraka. Dale su lažne podatke. To su bile Zagrebačka, Splitska i ondašnja Komercijalna banka Zadar koja je sada u sastavu OTP banke”, kaže Krpina.
Zastupnici HDZ-a u Saboru, predvođeni zamjenikom predsjednika Kluba zastupnika Dragom Krpinom, htjeli su izglasati novi zakon prema kojem bi banke koje su lažirale podatke ili vratile novac ili bi im se prestali isplaćivati daljnji anuiteti. Krpina je za to dobio potporu od Tuđmana.
“Bio sam kod Tuđmana na ručku, prije sjednice Kluba zastupnika HDZ-a. On je rekao da se slaže s promjenom zakona. Na sjednicu kluba došao sam u zanosu, trijumfalistički, jer smo odnijeli pobjedu. Međutim, došao je i Škegro. “Da, znam da si došao od predsjednika, ali ti ne znaš da sam ja bio kod njega nakon tebe. Predsjednik je ipak shvatio argument koje sam mu iznio i shvatio da bi od toga bilo više štete nego koristi”, prisjeća se Krpina.
Prozirni argumenti financijskih stručnjaka bili su da bi promjena zakona narušila kreditni rejting banaka u inozemstvu, da bi porasle kamate i tome slično.
“To su klasične bankarske priče i plašenja. Što će nama banke učiniti ako ih onemogućimo da kradu!?”, veli Krpina.
U vrijeme dok je Tuđman bio teško bolestan, prije odlaska u bolnicu, pa do početka veljače 2000. Krpina je kao glavni tajnik de facto vodio HDZ. Međutim, nakon smrti predsjednika Tuđmana HDZ se našao u statutarnom vakuumu. “Statut stranke nije predviđao kako sazvati sjednicu Predsjedništva. Našli smo se u statutarnoj blokadi. Napisao sam privremeni poslovnik o radu Predsjedništva koji je prihvaćen... Prema jednoj odredbi Predsjedništvom predsjedavaju svi članovi abecednim redom. Prvom sjednicom Predsjedništva bez Tuđmana predsjedavao je Ivan Aralica koji je, doduše, poslije izjavio da on nikada nije bio član HDZ-a”, kaže Krpina koji je poznatog književnika Ivana Aralicu 1992. Tuđmanu predložio za župana šibensko-kninskoga čime je počela Araličina politička karijera. No Tuđman je Aralicu tada imenovao za zastupnika u Županijski dom Sabora... Na parlamentarnim izborima 3. siječnja HDZ je izgubio, a 5. siječnja za vršitelja dužnosti predsjednika HDZ-a izabran je Vladimir Šeks. No glavni tajnik stranke Drago Krpina 2. veljače podnio je ostavku.
Krajem travnja 2000. na 5. općem saboru HDZ-a, kad je za prvog čovjeka stranke izabran Sanader, Krpina se kandidirao za potpredsjednika stranke i bio je izabran. Budući da se distancirao i od Šeksa i od Pašalića, Krpina se posvetio ulozi oporbenog zastupnika u Saboru. Kad je 2002. Sanader pobijedio Pašalića u utrci za predsjednika stranke, Krpina je ostao bez potpredsjedničkog mjesta u stranci. Ipak, Sanader je Krpinu, koji je držao svojim radom oporbeni HDZ u Saboru, nakon svega, uoči parlamentarnih izbora 2003. posve ponizio. Nije ga stavio na izbornu listu.
“Zadnjeg dana, kad su se sastavljale liste, sreo sam se s Jadrankom Kosor u saborskom predvorju i ona mi je rekla: ‘Idemo u središnjicu razgovarati sa Sanaderom, nema smisla da ti ne budeš na listi.’ Rekao sam: ‘Bez mene! Ako on smatra da ja mogu biti koristan stranci, stavit će me’”, prisjeća se Krpina.
Kako Sanader nije pred stranačkim članstvom u imao argument zašto je s izbornih lista eliminirao Krpinu, poslužio se pričom koja će ući u anale političke prljavštine.
Bojali se pozdravit me
“Iz Sanaderove blizine plasirana je informacija da nisam na listama zato što sam teško bolestan. Primio sam stotine telefonskih poziva u kojima su me ljudi, diskretno okolišajući, pitali de facto koliko mi je još života ostalo. Sanader očito nije imao suvislog odgovora stranačkom članstvu zašto nisam na listama pa je puštena ta dezinformacija”, kaže Krpina kojeg su stranački prijatelji nakon izbora 2003. i pobjede HDZ-a počeli izbjegavati.
“Nakon što sam se razišao sa Sanaderom, neki su ljudi mijenjali stranu ulice. Bojali su se da ih netko ne bi prijavio Sanaderu da su se pozdravili s Dragom Krpinom”, veli Krpina.
Njemu se dogodilo da je iz politike izišao posve nespreman. Kako je 15 godina bavljenja politikom, kako kaže, “proveo kao redovnik”, ničim se drugim nije ni bavio.
Krpina se poslije zastupničkog mandata 2003. našao u nezahvalnoj situaciji; imao je kredit za stan, četvero djece i suprugu koja nije radila. Mogao je uzeti saborsku mirovinu, ali su mu kreditne obveze za stan bile veće od te mirovine. “Za moju tešku materijalnu situaciju znali su i Sanader i Šeks, svi u vrhu HDZ-a. Šeks je na krštenju držao moju najmlađu kćer. Nikada me nitko nije u toj situaciji nazvao i pitao imam li problema, mogu li živjeti?! Iznimka je jedna osoba s kojom inače nisam bio blizak – Marina Matulović Dropulić. Ona me jedina iz vrha HDZ-a nazvala i pitala: ‘Drago, mogu li nešto učiniti za tebe?’ Nisam tražio niti je za mene išta učinila. Ali da bih preživio, ja sam samo ponavljao: Daj Bože zdravlja! Prodao sam kuću u Biogradu koju sam obnovio, dijelom zatvorio dio kredita za stan i malo-pomalo uzeo druge kredite i počeo raditi u turizmu. Sada grcam u tim kreditima jer su u švicarskim francima”, kazao je Drago Krpina, čovjek nevjerojatnog optimizma i rijetko viđenog poštenja u hrvatskoj politici.
Sanader je bio smeće od čovjeka i to je svakome tko je znao čime se bavio prije ulaska u HDZ bilo jasno. Njegovim dolaskom na čelo stranke sve što je u njoj bilo još pošteno doživjelo je totalni potop, a država je otišla u pravcu stanja u kojem se danas nalazi: Premrežena lopovima i korupcijom po svim svojim strukturama, uništenog gospodarstva te uništenog zdravstvenog, obrazovnog i mirovinskog sustava, potpunog moralnog rasapa, s braniteljima koji, poniženi, već mjesecima prosvjeduju pred navodno svojim ministarstvom, u demografskom slomu i s novim bijegom trbuhom za kruhom, ali ovog puta uglavnom visokoobrazovanih ljudi. Kad sam na to upozoravao još u prvoj polovini prošlog desetljeća ušutkivali su me. No zato je bio izvrstan tipovima poput Butkovića ("Dragi Ivo...") i ostale bratije iste političke i svjetonazorske orijentacije koju je u startu kupio famoznim "Hristos se rodi". Neka, ovo što imamo danas zaslužena je kazna za to. I, nadajmo se, opomena jednom zauvijek da se ne biraju tipovi koji se ulaguju ljevičarima i protuhrvatskim medijima i prozivaju "nacionalizam i desničarenje u HDZ-u". Nema oporavka zemlje bez zdravog domoljublja. Prozivati ga mogu samo oni koji ovoj zemlji žele zlo.