Za manje od tri mjeseca, 25. svibnja, održat će se izbori za Europski parlament, najmanje važni u izbornoj trijadi europski - predsjednički - parlamentarni, kojoj će biti podređeni svi politički procesi do kraja sljedeće godine. Stariji čitatelji će se sjetiti da se održavaju na dan koji se nekada nazivao Dan mladosti. Bila je to neka vrsta jugoslavenskog ateističkog Božića, dan kada se slavio rođendan njihova bogočovjeka, Josipa Broza (za mlađe – onaj po kojem se i danas zove najljepši zagrebački trg), iako on uopće nije rođen na taj dan. Događaj je kulminirao na stadionu JNA u Beogradu masovnom koreografijom tisuća mladih u čast “antifašističkog” božanstva, čije je ime, još za zemaljskog mu života, nosilo osam gradova.
Falički klimaks te parareligiozne manifestacije, kakve danas možemo vidjeti samo u Sjevernoj Koreji, bilo je uručenje drugu Titu fetiša u obliku komada drveta, zvanog štafeta mladosti. Nakon njegove smrti štafetu je, do ukinuća 1989., primao predsjednik Saveza socijalističke omladine Jugoslavije. Ti nekadašnji mladi svećenici titoizma 2014. još uvijek dominiraju hrvatskom sadašnjošću, a žele osigurati i kontrolu nad budućnošću, od nacionalne televizije do tobožnjeg trećeg puta.
Štafetu su tisuće mladih trčeći pronosile kroz najveće gradove Jugoslavije predajući je iz ruke u ruku sve do uručenja u Beogradu. Manjim mjestima išle su lokalne štafete, čija se ljubav slijevala u glavnu rijeku omladinske odanosti koja se na koncu 25. 5. na stadionu JNA ulijevala u more mudrosti i antifašizma, poznato po nadimku Tito. Ali ni u ta sretna i prosvijećena vremena reakcionari i fašisti nisu mirovali. O tome da im ništa nije bilo sveto svjedoči i to da je jedna od lokalnih štafeta sredinom osamdesetih ukradena u Crvenom Grmu, hercegovačkom selu na granici s Dalmacijom. Dvojica gastarbajtera koja su se tih dana zatekla u rodnom kraju nagovorila su lokalnog šaljivčinu da stane na rutu između dvojice trkača štafete, odglumi da je jedan od njih, ukrade palicu i donese im je da je kao vrijedan trofej ponesu u Njemačku. Rečeno, učinjeno. Kad su ga udbaši poslije ispitivali zašto je ukrao štafetu, odgovorio je – nisam je htio ukrasti, nego samo malo pronijeti kroz ćaćin vinograd. Na pitanje zašto bi je nosio kroz vinograd, odgovorio je – da bolje rodi grožđe.
Za razliku od lanjskih, kukurikavci na ove izbore idu zajedno, iako im je koalicija u zadnje dvije godine prilično očerupana
Dakle, na taj za drugove, sadašnje i bivše, važan dan, održat će se drugi izbori za Europski parlament. Iako su u većini zemalja EU sporedna stvar, u skladu s čime je i na prve hrvatske izašlo samo 20,84% posto birača, u trenutačnom iznimno naelektriziranom političkom stanju ti izbori postaju simbolički jako važni kao odmjeravanje snaga na temelju kojeg će se, ovisno o izlaznosti, moći ponešto zaključiti o raspoloženju birača prema trenutačnim opcijama ususret predsjedničkim, a dogodine i parlamentarnim izborima.
Izbori za Europski parlament su i prilika za cementiranje budućih koalicija. Za razliku od lanjskih, kukurikavci na ove izbore idu zajedno, iako im je koalicija u zadnje dvije godine prilično očerupana. U dvije godine dogodilo se svašta – od Čačićeva ispadanja iz igre, raskola SDP-a s IDS-om prije lokalnih izbora, nakon čega je, kad se krug opet zatvorio, žrtvovan Kajin, koji je ispao “stupido”, kako je sam za sebe rekao taj veliki moralist kako bi se osjećao da se nije na jedan dan umirovio i time si osigurao povlaštenu saborsku mirovinu. Zbog afere otpao je i ministar turizma, no veći problemi za vladajuće bili su sukobi unutar SDP-a, od odlaska Komadine preko izopćenja Mirele Holy, koja je osnovala stranku koja zajedno s laburistima potencijalno može postati mjesto artikulacije autentične lijeve opcije, pa sve do zadnjeg sukoba s Linićem i njegovim jatom, od Šegona do Lovrić-Merzel.
SDP pritišće i debakl u srazu s Bandićem, nakon kojeg Bernardić i zagrebački ogranak u zasjedi čekaju na osvetu čim se zaljulja vrh stranke. Osim toga, dogodilo se i političko soliranje predsjednika Josipovića, koji će za sljedeći mandat dobiti bezvoljnu potporu stranke, jer očito vodi autonomnu politiku, držeći na vezi Gabrića, koji će se izgledno vezati s Bandićem i Čačićem.
Vanjska politika vladajućih je kompromitirana slučajem Perković, zbog čega njemačka kancelarka nije došla na lanjsku proslavu ulaska u EU. Ostaje im stoga probritansko tumaranje poput ovotjednog u Londonu, gdje se opet okupila bivša Juga bez Slovenije, s Albanijom. Ono čime je Tuđman kao babarogom plašio javnost koncem devedesetih, današnja vlast, i nakon ulaska Hrvatske u EU, prihvaća kao normalan okvir. Nije jasno otkud i dalje priča o zapadnom Balkanu i koje su to duboke ekonomske veze sa “Zapadnim Balkanom”, ako je Hrvatska unutar EU okvira, a ostali su skupa u Cefti. Bjelodano je da nema nikakve visokosofisticirane proizvodnje i međuovisnosti, već je zapadni Balkan uglavnom interes šačice trgovaca i prekupaca za širim tržištem na kojem mogu prodavati žvake i paštete.
Vladajući pred izbore nose i balast nepostojeće ekonomske politike, koja se može dovesti u vezu s vanjskom, jer je, unatoč britanskom tapšanju, Njemačka jedini ozbiljan potencijalni investitor, no nju se odguruje. Inače, nitko više ne spominje što je bilo s onim silnim najavljenim katarskim investicijama. Socijalna politika tobože lijeve vlasti ide u smjeru tačerizma, ali bez gospodarskog rasta, poput učenja magarca da ne jede i posljedičnog čuđenja kad crkne. Linić bi danas pljačkao blagajne fakulteta, ali i kada bi uspio doslovno svaku lipu u zemlji pokupiti i posrkati, opet ostaje problem nepostojanja gospodarskog rasta. Neosjetljivost pokazana pri nabavi automobila, mutne predstečajne nagodbe, ideološki pokusi nad vlastitim narodom, sve to je vladajuću koaliciju dodatno učinilo lakim izbornim plijenom.
Očerupana i kompromitirana Kukuriku koalicija ima sve preduvjete za poraz, no pitanje je ima li tko pobijediti. Zasad najveća oporbena stranka, HDZ, još nije ponudila uvjerljivu alternativu. Prvo predstavljanje njezina gospodarskog plana bilo je neuvjerljivo recikliranje već viđenih modela i dobrih želja. Danas je udobno iz oporbene pozicije podržavati sindikate i sve druge društvene nezadovoljnike, ali, ako doista žele doći na vlast i učiniti zemlju boljom, koja rješenja nude? Gdje rezati? Kako potaknuti rast? Koji je njihov program i, možda još važnije, koji su novi, kvalitetniji i hipotekom mutne političke ili poslovne prošlosti neopterećeni kadrovi? Ako za većinu ključnih resora nemaju bolji program i osobu od vladajućih, onda “badava kreče”.
Ako se za europske izbore uspije stvoriti široka konzervativna koalicija, koja bi obuhvatila i HDZ i nedavno formirani Savez za Hrvatsku, na čemu zadnjih dana intenzivno radi Željka Markić, vladajuća koalicija će izgledno biti poražena i dodatno uzdrmana uoči parlamentarnih izbora, bili oni redovni ili prijevremeni. No samo objedinjavanje nije dovoljno. Ako konzervativna alternativa, bila ona HDZ ili netko drugi, uskoro ne prezentira ozbiljan gospodarski i socijalni program i kvalitetne, nove ljude koji ih mogu provesti, moguće je i to čudo da ćemo još četiri godine na vlasti gledati kukurikavce, čija aktivnost na izvođenju zemlje iz krize sve više podsjeća na trčanje sa štafetom kroz vinograd u nadi da će zbog toga grožđe roditi bolje.
Odličan Nino... kao i uvijek sjajan tekst za završetak radnog tjedna i ulazak u vikend u dobrom raspoloženju. Štafetom kroz Vinograd :-))) Jako dobro!